Romantična šetnja Parizom otkrit će vam Eiffelov toranj, Slavoluk pobjede, katedralu Notre-Dame, Operu i dokove uz rijeku Seinu. No šarm i intriga najromantičnijega grada na svijetu, dakako, ne bi bili potpuni bez njegove “mračne strane”. Kao jedan od gradova s najbogatijim podzemljem, Pariz vješto skriva tajni labirint podzemnih tunela koji se protežu na više od 300 kilometara kroz njegovu “utrobu”. Ipak, za javnost su otvorena samo dva kilometra podzemlja poznata kao pariške katakombe (ili podzemna kosturnica), a njihova je povijest jezovita kao i mjesto koje se danas može posjetiti. S razvitkom francuskoga glavnoga grada i rastom stanovništva gradska su groblja postala prenapučena, a zbog neodgovarajućih uvjeta pokopa u središtu grada u 17. i 18. stoljeću bilo je mnogo zaraznih bolesti. Zato su gradski oci odlučili da se kosti premjeste u podzemne hodnike – nekadašnje vapnenačke kamenolome. Kosti s tad najvećega pariškog groblja Les Innocents diskretno su se prenosile u buduću kosturnicu od 1786. do 1788. godine. Do 1814. premještene su i kosti iz ostalih gradskih groblja. Danas kosturnica kao posvećeno mjesto čuva kosti više od šest milijuna nekadašnjih Parižana. Iako su ih u početku samo nasumično smještali u podzemne tunele, kosti su s vremenom slagali u pravilno formirane sekcije, a nakon toga je kosturnica otvorena za javnost.

Podzemni hodnici samo za odabrane

Iako tad nisu bile otvorene za javnost, katakombe su od nastanka intrigirale znatiželju poznatih poput cara Napoleona III. i drugih moćnika, koji su ih potom i posjetili.

Kosturi su čuvali grad

Povijest podzemnih kamenoloma seže još u rimsko doba, kad je Pariz nosio naziv Lutetia. Prvi kamenolomi bili su izvan gradskih granica, no njegovim širenjem tijekom stoljeća neki su se dijelovi Pariza proširili iznad njih. Zbog intenzivnih iskapanja gradski temelji postajali su sve porozniji, a 1774. urušio se prvi tunel te su kuće i ljudi propali u zemlju. No to je bio početak. Nakon novih urušavanja pokrenuli su istraživanja i učvršćivanja kamenoloma, a vodio ih je arhitekt Charles A. Guillaumot. Njegov zadatak bio je i osmisliti mjesto za odlaganje kostiju. Odabravši kamenolome, potaknuo je stvaranje danas svjetski poznatih katakombi. No tek njegov nasljednik Hericart de Thury posvetio se obnovi i sustavu prozračivanja tunela, a to je kosti oštećene vlagom sačuvalo od propasti. Na njegovu su inicijativu načinjeni “zidovi” od lubanja i bedrenih kostiju, koje su se slagale u geometrijske oblike poput valjaka, srca i krugova. Kosti negdje “uokviruju” natpise koji podsjećaju na krhkost i prolaznost života, a iznad ulaza stoji natpis: “Stanite! Ovo je (ulazite u) carstvo smrti”, koji ističe svetost mjesta. 

Katafili ulaze onamo gdje je zabranjeno

Zaljubljenici u kamenolome, ljudi koji vole njihovu povijest i “mračnu” atmosferu, uživaju u otkrivanju neslužbenih ulaza u podzemne tunele. Nazivaju se katafilima i dobro poznaju labirint podzemlja, a u njega ulaze kroz otvore za kanalizaciju na ulici, podrume kuća i slično.