Posljednji Trabant s proizvodne linije je sišao u svibnju 1991. godine. Bio je to rozi automobil i nakon gotovo 3,1 milijuna komada gotovo jednak prvom koji se počeo proizvoditi na današnji dan davne 1958. godine. Taj ružičasti automobil s 1,1-litrenim motorom od 40 KS bio je krajem travnja među izloženim automobilima muzeja u Zwickauu, a inače ga prikazuju samo za posebne prigode.
Do pada Berlinskog zida mnogi za njega nisu ni čuli, ali s istočne strane zida vozili su ga gotovo svi. Upravo su njime i tisuće ljudi ušle u zapadni Berlin nakon pada zida. Trabi, kako su ga popularno zvali, bio je pravi relikt starih tehnologija, a njegov dvotaktni motor činio ga je pravim zagađivačem. Do 'stotke' mu je trebalo skoro pola minute, a maksimalna brzina bila mu je 112 km/h.
Nazivali su ga kartonskom jurilicom i smrdljivcem iz Zwickaua po gradu u kojem se proizvodio, ali ovaj je automobil bio poseban po tome što se u velikoj mjeri proizvodio od recikliranih materijala. Točnije, krov, poklopci motora i prtljažnika, branici i vrata bili su od duroplasta, materijala sličnog bakelitu koji se proizvodio od recikliranih materijala.
Upravo zbog tog materijala često se govorilo da se Trabanta ne smije ostaviti blizu svinja koje bi pojele pola automobila. No, osim svinja Trabant su znale gricnuti i druge životinje. Iako su ga ismijavali, Trabant je bio iznimno izdržljiv, uz životni vijek do 28 godina i niske troškove održavanja.
Iako je automobil bio ismijavan zbog svojih nedostataka, automobil je zbog niske cijene i lakšeg uvoza oldtimera postao popularan među kolekcionarima i u SAD-u. Brojni klubovi u Njemačkoj i ostatku Europe okupljaju ljubitelje fascinirane ovim automobilom, a velik broj fanova automobil je dobio upravo nakon ujedinjenja Njemačke.
Nije mogao preživjeti
Nekoć je za Trabant trebalo izdvojiti godišnju plaću u Istočnoj Njemačkoj, ali planska ekonomija proizvodnjom je jedva zadovoljavala potražnju te se na automobil čekalo godinama. Zbog toga su rabljeni Trabanti znali imati i višu cijenu od novih.
No ujedinjenjem i slobodnom trgovinom automobil nije mogao preživjeti konkurenciju zapadnih automobila i tvornica je postala osuđena na propast, kao i niz drugih kompanija iz DDR-a. Automobilu je cijena drastično pala, a zbog štetnih emisija smio se voziti uz posebnu dozvolu. Sigurnosni testovi dodatno su dotukli ugled vozila, što je dovelo do toga da su se olupine Trabanta mogle naći gotovo na svakom uglu.