Ponekad se čudim i sam sebi ne vjerujem da smo bili na Mjesecu. Nevjerojatno mi je da smo prvi ostavili svoje tragove na nečemu što svatko od nas vidi na nebu, a toliko je daleko, rekao je Edwin Buzz Aldrin ekskluzivno za 24sata povodom 50. godišnjice slijetanja na Mjesec.
Buzz Aldrin, kojeg smo kontaktirali preko njegove tvrtke BuzzAldrin Ventures, bio je te 1969. godine dio misije Apollo 11 koja je unutar osam dana uspješno poletjela sa Zemlje, zaputila se prema Mjesecu, sletjela s njega i vratila se na naš jedini dom. Aldrin je u posadi bio zadužen za pilotiranje lunarnog modula, letjelice koja se spustila na Mjesec. Bio je tada već iskusan pilot. Letio je za američku ratnu mornaricu, borio se u Korejskom ratu, a sudjelovao je i na NASA-inoj misiji Gemini 12 koja je za cilj imala ispitivanje uvjeta u svemiru te je li moguć rad čovjeka u svemiru.
Bila je to svojevrsna pripremna misija za Apollo misije. Nakon toga ukazala mu se prilika za sudjelovanje u misiji odlaska na Mjesec. Osim toga, pripala mu je čast i da drugi stupi na tlo nekog svemirskog objekta koje nije Zemlja.
- Bilo je to uzbudljiv period. Radili smo naporno, ne samo mi, cijeli tim ljudi, svi inženjeri, svi zaposleni, cijela nacija. Svi smo željeli da ta misija uspije. Bio sam izuzetno uzbuđen, pogotovo kod odbrojavanja, ali opet postoji i neka doza drame. Bilo nam je drago što je sve prošlo u redu i što nismo morali opet prolaziti kroz odbrojavanje. Konačno smo bili na putu. Samo lansiranje prošlo je iznenađujuće glatko, ništa neočekivano se nije dogodilo. Mi zapravo nismo znali kada smo se odvojili od tla. To su nam jedino pokazivali naši mjerni instrumenti. Na njima smo mogli vidjeti koliko brzo se penjemo i kako se naša visina mijenja, ali bilo nam je udobno u sjedalima. Sjećam se da smo gledali jedni u druge i da smo se putem komunikacije pitali što je iduće - kaže Aldrin koji nakon Apolla 11 više nije bio dio svemirskih misija.
O samim trenucima putovanja prema Mjesecu kažu kako nisu bila nimalo dosadna. Istaknuo je da to nije bilo kao da su sjedili dva i pol dana i čekali da stignu tamo. Imali su razne zadatke za ispuniti poput uvježbavanja i točnog memoriranja zadataka koje imaju kao i memoriranja točnog plana misije. Također, ističe, bilo im je i zabavno razmišljati o tome što ih čeka.
- Kako smo prilazili Mjesecu počeli smo se poravnavati s njim kako bi sigurno sletjeli. U lunarnom modulu smo bili Neil i ja, a Michael je bio u zapovjednom modulu u orbiti, čekao nas je da se vratimo. Kako smo se spuštali znali smo da trošimo gorivo, da moramo pripaziti kako bi se mogli vratiti. Kada smo čuli da nam iz kontrole u Houstonu odbrojavaju 30 sekundi, opustili smo se bar malo i samo se čekali taj finalni dodir s Mjesecom. Sjećam se da sam pogledao kroz prozor i vidio sam kako se naša sjena pruža ispred nas. Toga nije bilo u simulatorima. To je bilo potpuno novo iskustvo. Sjena kao sjena, ali opet nije kao na Zemlji. Niti prašina nije bila kao na Zemlji. Bila je više kao sumaglica, a ne kao čestice. Neil i ja ništa nismo govorili kada smo sletjeli. Samo smo se smijali jedan drugome. Bili smo oduševljeni - ističe Aldrin, ali i dodaje kako je to brzo splasnulo jer su se bacili na zadatke. Ipak su bili na misiji.
- Mnogi su raspravljali o tome što smo mi radili, kako smo se osjećali i jesmo li bili sretni ili ne. Mi smo bili izuzetno koncentrirani na to što smo na Mjesecu i morali smo početi s pravom misijom. Kada se Neil spustio po ljestvama na površinu, kontrola misije počela je dobivati sliku s lunarnog modula, ali je bila naopačke. Morali smo to riješiti. Potom sam i ja izašao na mjesec. Neil je tada to nazvao malim korakom za čovjeka, ali velikim za čovječanstvo. Za mene je Mjesec izgledao kao veličanstvena pustoš. Nismo imali vremena za divljenje. Imali smo zadatke za obavljati. Koncentrirali smo se na to. Neil je odlučio gdje ćemo postaviti kamere, a ja sam provodio dva pokusa. Zanimljiv mi je bio jedan pokus koji sam morao provesti. Koristio sam libelu, ali nikako nisam uspio dobiti ravninu. Na Mjesecu je gravitacija tek jednu šestinu Zemljine i tekućina u libeli je stalno išla naokolo. Krenuo sam raditi druge stvari. Kada sam se vratio tome, vidio sam da se sve stabiliziralo. Samo je trebalo vremena - dodaje Aldrin koji je na Mjesecu obavio i malu nuždu. Priznaje kako se usprkos tome što je bio na Mjesecu veselio Zemlji.
- Bilo nam je drago što smo se vratili. Samo je jedna zemlja. Tijekom poniranja u atmosferu, morali smo uključiti padobrane. Za razliku od ostaloga, to je bilo neudobno. Sve se treslo, kao da vozimo po grbavoj cesti. Okrenuli smo se tada naopačke, ali kada su padobrani izašli opet smo se okrenuli, ali na pravu stranu. Bio je fantastičan osjećaj što smo se vratili, pogotovo zbog toga što smo sva trojica htjeli vidjeti i razgovarati sa svojim obiteljima - kaže Aldrin. Nakon povratka na Zemlju morali su u karantenu. Naime, stručnjaci nisu znali postoje li nekakvi mikrobi na Mjesecu na koje ljudski organizam nije navikao i morali su zatvoriti astronaute kako ih slučajno ne bi proširili.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Puno ljudi zna za fotografiju na kojoj se mi vidimo na prozoru naše limene kamp kućice dok svira američka himna. Morali smo se pojaviti na prozoru, ali je problem što se nismo mogli ispraviti u našoj kućici pa smo klečali. Tada mi je i došao osjećaj ponosa i slike zastave koju smo ostavili na Mjesecu - kaže Aldrin i dodaje kako je nakon toga uslijedio život zvijezde.
- Cijeli svijet nas je poznavao. Proputovali smo cijeli svijet, držali predavanja, potpisivali se, fotografirali se. Ali uvijek smo ostali normalni ljudi. Iako smo mi ostavili stope na Mjesecu, ipak je puno važnije kakve ćemo stope ostaviti ovdje na Zemlji. No treba gledati i na misije idućih generacija, a nadam se da će to biti Mars. Mojoj generaciji i meni je velika čast što smo otišli na Mjesec - zaključio je Aldrin.