Kvalitetan obrazovni sustav od vrtića do visokog školstva jedan je od stupova uspješnih društava koja se i - demografski razvijaju. Naš sustav je, nažalost, jedan od razloga koje oni koji s obiteljima odlaze u inozemstvo često spominju kao razlog za odlazak. Žele djeci pružiti kvalitetno školovanje i bolju perspektivu sa školama koje završe. Slično razmišlja i mnogo onih koji na kraju ne odu.

A slično razmišljaju i političari, oni koji bi trebali osmisliti i podržati kvalitetan obrazovni sustav ovdje i sad. Kao što će posegnuti za inozemnim liječnicima, rado će i vlastitu djecu poslati u strane škole. Zašto bismo se onda pouzdavali u njih da će se boriti za suvremenije obrazovanje, koje će našoj djeci stvarati šanse da se dobro zapošljavaju i budu konkurentni? Ili barem sretni?

A koliko je nepošteno relativiziranje demografske katastrofe koje slušamo od političkih čelnika, postaje jasno kad pogledamo kako su strašno prazne škole u Dalmatinskoj zagori, Imotskoj krajini, slavonskim ili ličkim selima. Svake godine od 300 do 500 prvašića manje sjeda u klupe. Na fakultetima svake jeseni ostaju prazne tisuće mjesta. Osim tvrdoglavog pumpanja upisnih kvota, činjenica je da imamo i sve manje maturanata. No to je proces koji promatramo već 20 godina, to rastapanje važnih društvenih elemenata.

I jednostavno neće biti dovoljno za 20 godina reći - trebali smo, mogli smo. Ima li uopće lijeka? Ima, na njega godinama odgovore daju vrhunski stručnjaci u demografiji, ekonomiji, društvenim znanostima. Polako su to počeli slušati i čelnici u lokalnim sredinama. Grade se vrtići, dograđuju škole, educiraju nastavnici, no sve je to još nedovoljno i nestrukturirano.

Jer onima koji odlučuju ionako nije toliko stalo da imamo sjajne škole za sve. Za svoje će se oni pobrinuti, a drugima što već preostane. A to je siguran recept za katastrofu.