Uđete navečer u automobil u Zagrebu, smjestite se u udobnu ležaljku, upišete odredište u računalo vozila, zaspite i drugo jutro se probudite na cilju vašeg putovanja u Rimu ili Berlinu. Zvuči kao prava revolucija u cestovnom transportu. Zamislite koliko bi samo vremena uštedjele milijarde ljudi da ne moraju voziti. Kad bi za to vrijeme mogli surfati internetom, čitati novine... piti kavu ili igrati igre umjesto živciranja tijekom svakodnevnog putovanja na posao, spavati dok auto sam vozi diljem Europe, obaviti hrpu dodatnog posla dok vas auto vozi na poslovno putovanje...
Autonomnim vozilima dobili bismo ogromnu slobodu, sate i sate dodatnog vremena "za sebe" svaki dan i veću sigurnost u prometu. Kad pogledamo ovakve prednosti, nedostatak užitka u vožnji doima se kao "cijena" koju će svi rado platiti, no problem je da još dugo vremena u autonomnim automobilima nećemo moći uživati.
Početkom 2017. u Tesli su tvrdili da će do kraja te godine razviti serijski auto koji će samostalno moći voziti dionicu od Los Angelesa do New Yorka. To se naravno nije dogodilo, nije uspjela ni Tesla niti jedan drugi proizvođač na svijetu.
Većina velikih proizvođača prije koju godinu je tvrdila da ćemo aute koji sami voze dobiti oko 2020. godine. Danas su njihove prognoze pomaknute uglavnom na sredinu sljedećeg desetljeća, a najrealnija se čini ona iz Hyundaija. Korejski proizvođač tvrdi da takav automobil neće biti moguć prije 2030. godine.
- Možda je najlogičnije da se prva potpuno autonomna cestovna vozila pojave u nešto strukturiranijim okruženjima, na slobodnijim cestama i dužim trasama. Primjerice, transportna vozila između logističkih centara, a tek nakon toga u putničkom prijevozu - rekao je Ivan Švogor iz hrvatske tvrtke Gideon Brothers. Stručnjak za robotiku koji je doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu na temu "Okvir za alokaciju softverskih komponenata na heterogenoj računalnoj platformi" kaže kako smo danas između treće i četvrte razine autonomije što znači da je moguće sjediti pred volanom autonomnog vozila i doći do nekog odredišta bez većih intervencija, no s obvezom nadzora vozila.
No ovdje se radi o još uvijek eksperimentalnim vozilima. Niti ona još nisu dosegla četvrtu razinu autonomije, dok su cestovni automobili zapeli na drugoj razini. Kako biste bolje razumjeli o čemu se radi definirat ćemo razine autonomne vožnje.
Druga razina su napredniji sustavi za pomoć, uz koje automobil na trenutke može voziti potpuno samostalno. Većina naprednijih automobila danas to može ako kombinirano koristi adaptivni automat i sustav za držanje u traci. Auto tako samostalno vozi kroz blage zavoje na autocesti ili na pritisak pokazivača smjera mijenja traku, no nešto zahtjevnije od njega se ne može očekivati.
Treća razina bi bio automobil koji bi mogao voziti potpuno samostalno u određenim, idealnim uvjetima, no vozač bi morao biti spreman u svakom trenutku preuzeti upravljanje.
Automobil četvrte razine autonomnosti mogao bi voziti potpuno samostalno u većini uvjeta, a vozač bi morao preuzeti upravljanje samo u izvanrednim prilikama kao što je teško nevrijeme ili vožnja lošim makadamom bez ikakve signalizacije.
Peta razina podrazumijeva potpunu autonomiju, dakle automobil koji ne bi imao ugrađen volan i druge komande jer ih jednostavno ne bi trebao.
- S pojavom pete razine, volani neće biti potrebni i moći ćete sigurno zaspati te se probuditi na odredištu, odnosno to je cilj - rekao je Ivan Švogor. Kaže da za tu petu autonomiju osobnih vozila postoje prepreke koje treba riješiti, poput povezanosti i robusnosti softvera.
Ipak s obzirom na to do kuda su došli proizvođači peta razina se, realno, još doima poput znanstvene fantastike. Tehnološke prepreke su velike, no još veći problem će predstavljati neka druga pitanja na koja rijetko koji vozač pomisli kada razmišlja o autonomnoj vožnji.
- Tehnologije senzora za prikupljanje podataka i obradu podataka se razvijaju ubrzano, pa se ne bi moglo reći da postoji značajnijih tehničkih problema u tom obliku. Određena poznata rješenja potrebno je usavršiti do razine veće robusnosti, (certificirane) sigurnosti i standarda koji su u razvoju – dodaje Ivan Švogor. Međutim, kao najveće prepreke u razvoju autonomnih vozila i sustava trenutno vidi pravne okvire, regulative, pitanja privatnosti i etike kod donošenja upravljačkih odluka.
Autonomna vožnja zasigurno je budućnost, no do njenog usavršavanja na razinu da auti stvarno neće trebati upravljač proći će mnogo više vremena nego što priželjkuju sami proizvođači. A i onda će velik utjecaj imati i pitanje cijene. Jer automobili koji će biti toliko napredni da će i morati znatno poskupiti. Samo nekoliko desetaka radara, lasera, kamera, ultrazvučnih i toplinskih senzora nužnih za autonomnu vožnju stoji desetke tisuća kuna. A sve ovo je samo osnova, takozvane periferne jedinice za autonomnu vožnju. Ukupnu cijenu je trenutno nemoguće predvidjeti.
Važni problemi zbog kojih autonomna vožnja neće još dugo zaživjeti:
1. Etičko pitanje – koga ubiti?
U situaciji u kojoj je nezgoda neizbježna zbog neodgovornog ponašanja drugih sudionika u prometu (istrčavanje na cestu, nagla promjena smjera) ili nepredvidivih okolnosti (iznenadni odron ili životinja na cesti) vozilo mora brzo reagirati i odabrati rješenje. Što će auto učiniti u slučaju da je jedino rješenje za spašavanje života vozača i putnika u vozilu skretanje i nalet na grupu pješaka pokraj ceste? Naletjeti na pješake ili se zabiti u prepreku i riskirati živote ljudi koji se voze u autonomnom automobilu. Na ovo pitanje još nema odgovora. Logično bi bilo zaštititi slabije, odnosno pješake, no s druge strane tko bi kupovao automobil koji je programiran da u takvom slučaju ugrozi život ili ubije one koji se voze u njemu?
2. Pravno pitanje – tko je kriv?
Skrivi li autonomno vozilo tešku nezgodu koga okriviti i kazniti? Proizvođača automobila, vlasnika vozila ili putnika u vozilu? Logično je da je za nezgodu kriv sam auto, dakle njegov proizvođač, no protiv koga će se postupati treba zasebno odlučiti svaka država svojim zakonima. Za sada nigdje nema takvih zakona jer još uvijek na cestama nema niti autonomnih automobila. A dok se ti zakoni usklade i donesu proći će godine.
3. Sigurnosno pitanje – automobil kao oružje?
Žele li nekog "likvidirati" u autu kriminalci danas postave bombu ispod automobila. No postoje bojazni da bi uz autonomne automobile bombe postale nepotrebne, odnosno da bi automobili sami mogli postati "ubojice". Riječ je o strahu od hakiranja uz pomoć kojeg bi se automobili mogli zlouporabiti na stotine različitih načina. Zagovornici ove teorije smatraju da ništa nije moguće zaštiti u toj mjeri da bi bilo potpuno sigurno od hakiranja.