Izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije Veljko Mršić (49) rođen je u Splitu, od roditelja porijeklom iz Imotskog, a do sedme je godine živio u Požegi, nakon čega je preselio u Čapljinu i tamo završio osnovnu školu jer je otac želio biti bliže kući. Kasnije je preselio u Zagreb, a ostatak obitelji ostao je živjeti u Hercegovini.
U igračkoj je karijeri nastupao za Borac iz Čapljine, Cibonu, Nesas, Žalgiris, Varese, Málagu, Olympiacos, Gironu, Pippo Milano, Granadu, Split, Ülkerspor i Kijev. To mi je bio i posljednji klub, 2005. otišao je u mirovinu.
Izbornik hrvatske reprezentacije bio je odličan košarkaš. Mlađe generacije vjerojatno to ne znaju, ali Mršić je bio jako dobro krilo, 'trojka' koja je i zabijala i skakala, odličan kako u napadačkim, tako i defenzivnim akcijama. Osvajao je tri posljednje medalje hrvatske reprezentacije, talijansko i litavsko prvenstvo, pet puta bio je prvak Hrvatske. Iako neće ostati upamćen kao Dražen, Dino ili Toni njegovu igračku karijeru u najmanju ruku možemo nazvat "respektabilnom".
Prvi san - nogometaš
- Moj prvi izbor bio je nogomet, jedva sam čekao da krenem u peti razred u Čapljini, u kojoj sam stanovao s obitelji, da se mogu priključiti NK Borcu. Igrali smo, doduše, sve živo, od nogometa, košarke, tenisa, stolnog tenisa... Samo nas je sport zanimao. Ja sam u nogometu bio među najboljima, a bio sam i među najvišima. I tako je bilo sve do jednog školskog prvenstva, na kojem sam igrao i nogomet i košarku. Košarkašku selekciju vodio je Jasmin Repeša - ispričao je u nedavnom intervjuu Mršić, kojeg je osebujni trener odmah primijetio.
Repeša je prepoznao talent pa svim snagama pokušavao mladog Veljka uvjeriti da je košarka "njegov" sport. Iako se nije dao "slomiti" i tek tako odustati od nogometnog sna, ipak je popustio u sedmom razredu kada je izrastao na 197 centimetara pa se odlučio pojavit na treningu.
U već prvoj košarkaškoj sezoni proglašen je najboljim igračem pionirskog prvenstva BiH, nakon čega su ga pozvali na probu u Split iz kojega se ipak više nisu javili. No, javila se Cibona koja je u tom trenutku iza sebe imala drugi naslov prvaka Europe. Iako se Veljku nije išlo za Zagreb, Mirko Novosel je platio avionsku kartu i stavio ugovor na stol pa je njegova obitelj donijela jedinu logičnu odluku - 15-godišnji Veljko ide u Cibonu.
U godinama koje su slijedile prvo je ušao u prvu momčad Cibone, zatim i u reprezentaciju, s kojom je uzeo europske bronce 1993. i 1995., kao i svjetsku broncu 1994. Osvajao je titule i medalje, nemilice trpao protivničke koševe, a kao konačna nagrada stigao je poziv iz Grčke u ljeto 1995. Zvao ga je Panionios i nudio velik novac, milijune, već je i potpisao ugovor, no sve je propalo zbog ozljede. I završio je u Litvi, u Žalgirisu, za "kikiriki". Umjesto milijuna, dobio je ugovor na sedam tisuća dolara mjesečno. Povukao je za sobom i Franju Arapovića, ali već godinu poslije opet se vratio u Cibonu. I krenuo ispočetka.
U drugom zagrebačkom mandatu zadržao se pod Tornjem samo jednu sezonu pa otišao u talijanski Varese, gdje je igrao izvrsno, donio klubu Kup Radivoja Koraća, prvi trofej u povijesti kluba, pa na kraju sezone otišao u španjolsku Malagu. Zadržao se tamo tri sezone, igrao toliko dobro da mu je 15-ak godina poslije, kad je došao u istu dvoranu kao trener Cedevite, deset tisuća ljudi pripremilo ovacije koje će valjda pamtiti do kraja života.
Tri odlične godine u Malagi osigurale su mu transfer karijere - Olympiacos. No, već nakon dva mjeseca shvatio je da više ne može igrati na najvišoj razini pa se okušao u nekim slabijim sredinama. Okušao se u Gironi pa toliko željenom Splitu, turskom Ülkeru da bi konačno u Kijevu odlučio povući se iz košarke. Igrački, naravno...
Trenerski posao
Prvi posao trenera dobio je u KK Splitu. Klubu za kojeg je navijao kao dječak, klubu u kojem je igrao za nula kuna. Već tad je bilo jasno da su igrački i trenerski posao "drugi svjetovi" te da će morati još podosta naučiti kako bi napravio nešto "s klupe". Nije prošlo dugo, a Veljko je dobio "cipelu". Taj Split, momčad s kojom je on krenuo u sezonu, da bi je zatim preuzeo Piksi Subotić, do danas drži rekord kao najlošija momčad u povijesti ABA lige. Igralo se 26 kola, a Split je sezonu završio s dvije pobjede i 24 poraza. Nitko u povijesti regionalne lige nije imao toliko loš učinak. Upravo te jedine dvije pobjede ostvario je Mršić dok je njegov nasljednik izgubio do kraja sezone baš sve utakmice.
Druga trenerska postaja bila mu je Varese, još jedan klub u kojem je već bio kao igrač. U Italiji je doživio pravu "malu katastrofu". Često se događa u svijetu sporta da pomoćni trener bude promoviran u glavnog, a vrlo rijetko da glavni trener bude degradiran u pomoćnog. Upravo to dogodilo se Veljku Mršiću koji je znao da su izlazna vrata jedina moguća solucija.
Čekao je duge tri godine na novu šansu, a Fortuna mu je poslala juniore Cedevite s kojima je osvojio domaće prvenstvo iako je u finalu s druge strane bio Zagreb sa Šarićem i Hezonjom. Pokazao se, nema što. Uslijedio je poziv Cibone.
Opet promašaj. Mršić je "letio" nakon tek deset utakmica, a iz te epizode ostala je tek jedna uspomena vrijedna spomena.
- Ja sam nagovorio Darija Šarića da dođe u Cibonu, samo što ga nisam uspio dočekati da dođe. Prije toga dali su mi otkaz - požalio se Mršić.
Vratio se zatim opet u Cedevitu, a priča se zapravo vratila na početak. Postao je, naime, pomoćnik čovjeku koji ga je nagovorio na sport "pod obručima", Jasminu Repeši. Šansu da postane glavni trener dočekao je u proljeće 2015., nakon što je Repeša odlučio da mu je to sve previše pa odlučio prepustiti klub u ruke svom nasljedniku. Mršić je sezonu priveo kraju osvojivši naslov prvaka Hrvatske, što je ponovio još dvaput u sljedeće dvije sezone.
Nova prilika, novi promašaj. Tako možemo opisati Mršićevu avanturu u Španjolskoj. Pet mjeseci na klupi Bilbaa bilo je dovoljno da se utvrdi da hrvatski strateg ipak nije spreman za takav pothvat pošto je jednu respektabilnu momčad koja se bori za gornji dio tablice pretvorio u momčad koja se grčevito borila za ostanak u ligi.
Opcija je ponestalo, šanse su ispucane. Gdje i kako dalje?
Uslijedio je neočekivani poziv Emila Tedeschija za posao sportskog direktora Cedevite. Mršić sa zadovoljstvom prihvaća funkciju na kojoj se zadržao tek mjeseci jer ono što je uslijedilo bio je šok za svakoga pa tako i za njega.
Nakon tragične sezone u Splitu, loših epizoda u Vareseu pa Ciboni i Bilbau ostala je samo jedna "logična" opcija - preuzeti hrvatsku reprezentaciju. Kao što je u Savezu i općenito hrvatskoj košarci sve logično takva je i bila odluka da se za preporod reprezentacije unajmi upravo njega, trenera bez ikakvog značajnog uspjeha u dosadašnjoj karijeri.
Neke je uvodio u reprezentaciju, a neki su - Mario Hezonja
Klupu Hrvatske zasjeo je u svibnju prošle godine nakon čega je odveo 'klince' na američku turneju gdje se nismo dobro proveli. Pet utakmica, isto toliko poraza. Uslijedile su prijateljske utakmice s Latvijom i Kinom koje su bile njegove prve pobjede na reprezentativnoj klupi da bi potom izgubio sljedeće dvije, revanš s Kinom i od Angole!?
No, Veljko Mršić se ne predaje! U veljači je okupio respektabilnu momčad koja je bez većih problema riješila Švedsku i Nizozemsku u kvalifikacijama za Eurobasket. Spojio je iskustvo Roka Ukića, Krune Simona sa mladosti Filipa Krušlina i Roka Rogića, Šakiću i Bilanu ukazao na to 'kako se igra' za Hrvatsku. U reprezentaciju je uveo i tek punoljetnog Roka Prkačina, sina poznatijeg Nikše, pred kojim je zavidna košarkaša karijera ako sve bude teklo kako treba. Ishod - još dvije pobjede u kvalifikacijama te osiguran Eurobasket.
Iako reprezentacija već dugi niz godina nije osvojila ništa - to nije problem Marija Hezonje. Mršić je mnoge igrače doveo u reprezentaciju, ali jednom je pokazao i izlazna vrata - i to za sva vremena dok je on na klupi.
Podsjetimo, medijska prepucavanja na relaciji Hezonja-Savez 'urodili' su izbacivanjem Hezonje iz nacionalne vrste.
Iako Švedska, Nizozemska, oslabljena Turska nisu 'mjerilo uspjeha' trebamo pozitivno gledati prema budućnosti hrvatske košarke. Neki njegovi prethodnici gubili su od puno slabijih momčadi pa bi bilo nekorektno previše preispitivati njegov uspjeh pogotovo kad je osiguran Eurobasket.