Priznajem, čim sam vidio vijest kako se brončana medalja sa Svjetskog prvenstva iz 1998. prodaje na nekoj internetskoj aukciji, prvo sam se išao uvjeriti kako je ona mog pokojnog oca (tadašnjega glasnogovornika HNS-a) i dalje - na zidu.

Iako sam, naravno, znao da je tamo. Svjetsko prvenstvo iz Francuske i meni nosi mnoštvo uspomena, većinom pozitivnih, ali i poneku tužnu priču. Poput one kako smo u polufinalu izgubili baš na moj 16. rođendan. Ali život nekad nije pošten...

Svjetska bronca u mom je domu odmah uokvirena, na zidu se našla pored zlatne medalje s Kupa kralja Hassana II., turnira koji je hrvatska reprezentacija 1996. osvojila u Maroku. Godine su išle, promijenio sam i nekoliko adresa, no te su medalje uvijek bile - jedna uz drugu. Uvijek iznad kreveta...

Foto: Privatna arhiva Nikad, ali baš nikad nisam pomislio na njezinu prodaju. Bilo je tu i prilično ozbiljnih financijskih ponuda (obitelj za njih i ne zna), najuporniji je već godinama vremešni Hrvat iz Australije koji praktički - ne pita za cijenu. Već, kako sam kaže, “nudi više od bilo koga drugoga”.

Taj se čovjek gotovo svakog prosinca javlja e-mailom, poželi sve najbolje za blagdane i u novoj godini te pita kakvo je stanje s medaljom. I ima li nade za njega. No već je i njemu jasno kako ta medalja ne ide nikamo...

Iskreno, i dalje mi nije jasno kako se jedna od 30 brončanih medalja našla na aukciji, ne znam je li uopće original. Čitam kako neki osvajači te bronce ne znaju gdje im se medalja nalazi, pitam se je li moguće da ona danas puno više znači meni nego njima!?

Sve je moguće, ne prozivam nikoga, meni je to i dalje prelijepa uspomena na pokojnog oca. I da, ona će još dugo biti iznad kreveta...