Dražen Petrović rođen je na današnji dan prije 57 godina u svom Šibeniku, gradu koji je, kako je i sam rekao, bio njegova prva ljubav.
- Sjećam se, lopta je valjda bila veća od njega, ali uporno nam se motao pod nogama, bio na svakom našem treningu i igrao - opisao je Aco Petrović košarkaške početke svoga brata koji je sa samo 18 godina ubacio dva slobodna bacanja za titulu prvaka Jugoslavije koju su mu kasnije ukrali za zelenim stolom.
- Ta ukradena titula je Draženova najdraža medalja, nikada ju nije vratio - rekla je u nekoliko navrata Draženova majka Biserka.
Dražen je radio iz dana u dan, a znao je da može parirati najboljima, dokazao je to svakom Amerikancu koji je mislio da 'žgoljavi Europljanin' neće uspjeti.
- Kad izađeš na igralište, važno je da nikome ne popuštaš. Igrači sve čine da jedan drugoga dekoncentriraju i ometu. Ako se povučeš i ne uzvratiš, posao im je uspio. Ja im automatski odgovorim, pa im se to ne sviđa - govorio je Dražen nakon dolaska u NBA.
Kad ti se nakloni Reggie Miller...
- Možda se sad malo hvalim, ali smatram se najboljim šuterom svih vremena. No, jedan je ipak bio bolji od mene. Išao mi je na živce. To je pokojni Dražen Petrović. Ako sam nekoga htio zadaviti, to je bio Dražen. On je bio moj najveći neprijatelj, nisam ga mogao podnijeti. No, kad ga se sjetim danas moram priznati da je to najveći šuter kojeg sam ikad vidio - priznao je davno Reggie, po mnogima najveći šuter koji je ikad hodao NBA parketima.
Dražen je bio nemilosrdan na terenu. Nije znao za predah, nije znao stati, uvijek je želio još, želio je rekorde, medalje, pobjede.
- Dražen je pogazio riječ, obećao je da će izaći iz igre nakon što obori rekord Radivoja Koraća od 74 postignuta koša, ali znate kakav je on bio 'psiho', nastavio je zabijati do kraja i na koncu je došao do 112 koševa, prisjetio se Igor Đurović, koji je kao kadet Olimpije pokušao čuvati Dražena na otvaranju prvenstva Jugoslavije 1985./1986. Susret je završio pobjedom Cibone 158–77, Dražen Petrović je do poluvremena ubacio 67, a do kraja 112 koševa, uz šut 40-60, a za tricu je gađao 10-20.
Srebrna Barcelona i mlada Hrvatska
- Ljudi moji, bit će čuda. Ne trebamo ih dobiti, ali možemo se s njima nositi. Neće nas zgaziti - govorio je Dražen prije povijesnog finala Olimpijskih igara protiv SAD-a 1992. godine.
Amerikanci su očekivano slavili, no to je košarkaško finale koje je gledao cijeli svijet. Debitantica, malena, tek rođena Hrvatska stala je rame uz rame neponovljivom "Dream Teamu", a ako je netko vjerovao u našu zastavu, bio je to Dražen. Vodio je reprezentaciju, vodio je Cibonu, utabao je put Europljanima preko 'velike bare'.
- Ne znam može li se uopće riječima opisati što je Dražen značio Netsima, emocionalno, fizički i na ostale načine. Svi ćemo zauvijek pamtiti taj osmijeh, taj osjećaj, taj natjecateljski duh i nikad ga nećemo zaboraviti - rekao je Draženov trener iz Netsa, Chuck Daly.
'Ako propustim trening, razbolim se'
Nevjerojatan fanatik i sportaš koji nije imao radno vrijeme.
Uzeo je olimpijsko srebro s Hrvatskom u Barceloni, dva puta je osvojio Euroligu, bio najbolji strijelac gotovo u svim natjecanjima u kojima je igrao, izabran je u treću petorku NBA lige, iako europske igrače u to vrijeme tamo u najmanju ruku nisu cijenili, njegovu 'trojku' Netsi su umirovili, izabran je u Kuću slavnih.
- Nije bilo važno je li šest ili sedam ujutro. Navečer bih uzeo ključ, otvorio vrata dvorane i trenirao. Čistačice i ja. One bi radile svoje, ja svoje. Nikad nisam propustio jutarnji trening. Nikad. Uzmem loptu, ubacim 500 ili više. Postavim stolice i driblam. I tako satima, uživam. Ako neki puta nisam mogao na trening, istoga trena bih se razbolio - legendarna je Draženova izjava.
A sve to, sav taj trud i rad lopta mu je vratila.
Sve je predriblao, osim smrti
Što bi bilo da nije odbio let, da nije sjeo u auto, da nije zaspao... Milijun pitanja ostalo je neodgovoreno kada je 7. lipnja 1993. njegov život tragično okončan u prometnoj nesreći. Poginuo je u 29. godini života. Na kišnoj, skliskoj i nesretnoj autocesti u blizini Ingolstadta proplakalo je i nebo za košarkašem, kapetanom, umjetnikom na parketu. Doista, Mozartom 'igre pod obručima'.
Gore, pod svodom Cibonine dvorane visi njegov dres s brojem deset, dvorana nosi njegovo ime, trg na kojem se nalazi također. A to je i najmanje što se moglo učiniti da se sačuva uspomena na velikog sportaša, košarkaša koji je obilježio povijest hrvatske košarke. Zaustaviti ga nije mogao nitko na parketu, učinila je to samo tragična smrt na cesti. Jedino nju Dražen nije predriblao.
Danas bi vjerojatno, kao i mnogi njegovi bivši suigrači, bio trener neke momčadi, možda i naše reprezentacije kao što je to bio njegov brat Aco. No, Dražen ne mora biti fizički prisutan da bismo ga se sjetili. Njegov lik i djelo žive u Mariju Hezonji i izabranom broju 44 na dresu, žive u predimenzioniranom dresu Šibenke na zgradi Gradske uprave u njegovom rodnom gradu, žive u pokušaju rušenja njegovih rekorda toliko godina nakon njegovog odlaska. Razmišljanje i rad Dražena Petrovića ostat će zauvijek najveće blago budućim generacijama koje će zaigrati igru s Baldekina.
Sretan ti rođendan na nebeskim terenima, kapetane!