Kad se prije dvije godine pojavio u NK Osijeku s titulom novog trenera, mnogi Osječani sumnjali su u njegove trenerske kvalitete. Zoran Zekić (43) bio je vrsni napadač, ali kao trener je imao tek epizodu u niželigašu Maksimiru i avanturu u moldavskom klubu Šerifu.
Osijek je bio pred ispadanjem, nije bilo novca, na demotiviranim igračima izmijenilo se sedam trenerskih imena i bilo je krajnje čudno dovesti relativno neiskusnog Zekića. Već nakon par izgubljenih utakmica s tribina su se čuli povici ‘Zekiću, odlazi!’...
Dvije godine kasnije Zekić je prozvan trenerskim čudom, Osijek je bio hit kvalifikacija za Europsku ligu gdje je nanizao andorsku UE Santa Colomu, švicarski Luzern i nizozemskog velikana PSV Eindhoven, a na tribinama stadiona u Gradskom vrtu okupljalo se 15.000 ljudi. Oni koji su poznavali Zekića znali su da on to može jer je fajter, dečko iz osječkog naselja Jug 2 koji je nogomet upoznao od nule i iz svih uglova.
- Kada sam se vratio u Osijek, moji prijatelji iz djetinjstva s kojima sam odrastao rekli su mi da se nisam nimalo promijenio. Meni je to super kompliment - zadovoljno je konstatirao Zekić.
Kako je bilo odrastati na Jugu 2 i po čemu je ta četvrt specifična?
- Ma to je bila isključivo radnička četvrt. Bilo je drugo vrijeme pa je bilo normalno odrastati na ulici. Imao sam nesreću da mi je tata umro kad sam imao dvije godine pa je mama Ivka sama brinula o meni i starijoj sestri. Radila je tri smjene u Saponiji često ni ne znajući da sam ja sa ekipom vani. A ekipa je bila sklona glupostima. Čim izađeš iz kuće možeš se naći u problemu. Na putu od kuće do škole dvaput upadneš u tučnjavu. U jednom trenutku shvatio sam da moram naći neki izlaz iz toga ili će me to odvesti na neku drugu stranu.
Nogomet je bio izlaz?
- Bio sam klinac kojemu je nogomet bio sve. Samo sam o tome razmišljao. Sjećam se kada sam pisao sastavak u školi na temu ‘što ćeš biti kada odrasteš’, a ja sam napisao ‘nogometaš’. Još tada volio sam taj sport, možda sam nekako bio za njega i predodređen. Osim nogometa nije me zanimalo ništa drugo, ni škola baš, što se mami nije nikako sviđalo. Sjećam se da su me neki dečki iz generacije stalno dočekivali na ulici, pozivali da se tučem zbog njihovih cura, a ja sam bio zbunjen jer me cure uopće nisu zanimale. Bio sam cijepljen od njih. Nisam imao pojma što hoće od mene i što bih ja trebao sa njima (smijeh). Uglavnom, taj nogomet izvukao ime iz dosta mogućih gluposti.
Klub na Jugu 2 bio je, dakle, vaše polazište?
- Došao sam u NK LIO i rekao da bih probao trenirati. Imao sam 11 godina, a oni su bili u trećoj ligi. Vrlo brzo otkrio sam da s nama rade stvarno dobri ljudi, nogometni entuzijasti, volonteri koji su isključivo bili posvećeni djeci. Oni su nam bili prijatelji i treneri. Te su mi godine bile najbolje. Igraš nogomet, ideš u školu, malo se zezaš sa ekipom na školskom igralištu, ideš spavati i onda opet ispočetka. Baš onako dječački. Dugo sam ostao u tom klubu i nisam htio otići.
Ipak, talent je prepoznat i stigao je poziv u ozbiljniji klub?
- Dok sam igrao u LIO pozvali su me da igram za reprezentaciju tadašnje Juge. Tražili su da prijeđem u jači klub ako želim ostati u repki i otišao sam u NK Osijek. Tako sam se sa 15 godina susreo sa profesionalnim nogometom i otkrio da to više nije samo zabava. Odjednom sam počeo razmišljati o nogometu 24 sata dnevno. Dvije godine sam igrao, osvojili smo prvenstvo i kup Hrvatske. Imali smo dobru generaciju - Davor Bajsić, Tomislav Rukavina, Dražen Vidović, Mario Kolovrat, bilo je tu igrača koji nisu napravili karijeru ali su bili isto jako dobri. Bilo nam je lijepo. Imali smo odlične trenere, Stankovića i Metera. Recimo, nisi mogao doći na trening ako si imao problema u školi. Nisu dali da budemo ‘glupi nogometaši’ kakva je već generalna percepcija o nama nogometašima.
Kakav ste bili učenik?
- Zapravo sam više bio izvan škole (smijeh). Išao sam srednju EMŠC za strojara. Nisam bio specijalno dobar, ali nisam bio ni loš. Nisam se zapravo previše ni trudio. Trebao sam krenuti u 4. razred srednje kada se dogodio rat. Cijela moja škola otišla je u Mađarsku i tamo su završili razred, a ja sam ostao na Jugu.Maturirao sam tek kada su se ratna događanja u gradu smirila.
Kakav je utjecaj na vas imao rat?
- Dugo sam imao osjećaj da pripadam nesretnoj generaciji zbog tog rata koji nam se dogodio kada smo tek počeli živjeti. Imao sam tada 16,5 godina. Bio sam u naponu snage, igrao nogomet, bio zadovoljan, a onda godinu dana ničega. Nisam igrao, nisam ni izlazio, praktično sam većinu vremena bio u podrumu. Imali smo podrum u svojoj kući, a kako ga mnogi u ulici nisu imali, dosta njih je bježalo k nama. Kako su raketiranja grada bila žešća, tako su ljudi iz njega odlazili, pa nas je u podrumu na kraju ostalo svega nekoliko. Mama je htjela da i ja odem, ali nisam mogao pojmiti da nekamo odem, a da njih dvije ostanu same. U biti sam tek kasnije shvatio kako mi se preko noći život pretvorio iz bezbrižnog u preozbiljni a da toga uopće nisam bio svjestan. Mogu zamisliti samo kako je tek bilo ljudima koji su bili na ratištu.
Ali ni u podrumu niste imali mira?
- Zujao sam po podrumima tjednima dok mi jedan dan nije došao susjed koji je radio u lokalnom kafiću i rekao mi da ide u vojsku a da bih ja mogao ići raditi umjesto njega. Jedva sam dočekao. Bio je to kafić Karmen u koji su dolazili samo gardisti koji su pili pivo i pelinkovac. Ostao sam zatečen kada su jednog dana dvije žene zatražile cappuccino. Nisam imao pojma kako se to radi pa sam smućkao nešto svoje. Napravio sam kavu s mlijekom, dodao šlaga i posuo ga kakaom. Bile su oduševljene finim cappuccinom, a ja lijepom bakšom, jer su od tada stalno dolazile.
Nakon dvije godine pauze zbog rata i ozljeda uslijedilo je služenje vojnog roka pa tek onda nogomet. Niste odustali?
- U NK Osijek potpisao sam svoj prvi profesionalni ugovor, ali nisam baš puno igrao za njih jer su me nakon povratka iz vojske stalno posuđivali drugima. Tako da sam opet završio u LIO-u. Iako sam skoro prestao vjerovati da ću išta ozbiljno uspjeti napraviti u nogometu, do 26. sam zabio više od 120 golova u drugoj ligi. Bio sam dobar ali onda nije bilo menadžera. Tako se dogodilo da do svoje 27 godine nisam baš ništa zaradio od nogometa. Već sam tu pomalo sumnjao da sam na pravom putu. Imao sam obitelj, suprugu i sina, odgovornost za njih, a nisi nigdje.
O supruzi i sinu ne govorite u javnosti. Skrivate ih?
- Ma ne skrivam, ali oni ne vole da o njima pričam javno. Supruga je diplomirana pravnica. Zaljubio sam se u nju s 19 godina kada je došla studirati u Osijek i nekako sam znao da je prva i zadnja. Neizmjerno sam joj zahvalan što mi je uvijek bila podrška. I kada sam htio odustati od nogometa, ona mi nije dala. Krenuli smo u zajednički život baš od nule. Nije nas bilo strah jer smo podržavali jedno drugo. Kad sam 1999. postao tata bili smo posve bez novca. Jedne noći sam se probudio, gledao nju i malog, vrtio par kovanica u ruci koje su bile jedini novac koji sam tada imao i odlučio ostaviti nogomet i početi raditi bilo što. Nije dopustila da odustanem od svog sna. Sad sin, kojemu je 18 godina, i žena žive u Zagrebu. Tu smo se skrasili od 2003. Kad god sam slobodan idem k njima ili oni k meni. Navikli smo na taj nomadski život.
Igra li sin Filip nogomet?
- Sin se uopće ne bavi sportom. Odlučio se za neke druge stvari u kojima je uspješan i sretan sam zbog toga. Još se školuje. Da mi je došao i rekao ‘tata ja bih bio nogometaš’ rekao bih mu da ga podržavam.
Nakon uspješne nogometne karijere, ali i financijskog neuspjeha dogodio se Kamen Ingrad?
- Jako sam se dobro tamo osjećao. Imali smo sjajno posložen klub, dobre i redovne financije. Sredina od 1500 ljudi poljoprivrednika gdje piješ kavu s traktoristom u birtiji. Tamo sam bio prvi strijelac hrvatske lige, ali volio sam što se među njima osjećam odlično i obično. Prosječno smo po utakmici imali 5000 gledatelja. Živio sam normalan obiteljski život i puno vremena provodio sa sinom. Cijeli tim je bio klapa. Nakon Kamen Ingrada pozvali su me u Izrael gdje je isto bilo odlično, a onda sam popustio emocijama i velikoj želji da zaigram za Dinamo, pa sam ponovno došao u Hrvatsku.
Dinamo ipak nije bio realiziran san?
- Tada sam imao 29 godina i trebao sam biti pametniji, ali emocije su me ponijele jer sam oduvijek imao želju igrati za Dinamo. Tek sam tamo shvatio kako sam zapravo još ‘zelen’ u tom nogometnom svijetu, kako ja to ništa ne kužim. Cijelo vrijeme mi je užasno smetao odnos većine tih trenera prema igračima; nisu imali ni malo razumijevanja. Onda sam rekao sam sebi ‘ako ću biti trener, probat ću to raditi na drugačiji način’. A upravo ta ideja da budem trener polako je sazrijevala.
Nakon svakog pada slijedio je uspon, pa je nakon Maksimira došla Moldavija?
- U Moldaviju sam otišao jer sam shvatio da ću kao trener u Hrvatskoj jako teško doći do prilike. Nije bilo lako. U tri godine bilo je svega. Ipak, ostvario sam sjajne rezultate. Sada mi dolaze tri trenera iz Moldavije na edukaciju.
Iz Moldavije ste došli u Osijek. Je li to bio uspon ili pad?
- Oborili smo sve rekorde otkako sam tu. Odigrali smo 28 utakmica u četiri mjeseca, a toliko klub nije igrao u cijeloj godini. Nekoliko puta napunili smo stadion, a to se nije dogodilo posljednjih 15 godina. Nisam očekivao da ću trajati u Osijeku, jer je prije mene klub promijenio sedam trenera i prije dvije godine bio je praktično pred propašću. Kada sam došao, rekao sam igračima da stojim iza njih, da su mi jedino oni bitni. Mnogi su me već tada htjeli otjerati iz kluba, ali ostao sam. Imamo ciljeve od kojih smo mnoge već prebacili i sve se nastavlja po planu. I dalje vjerujem u svoje igrače, u mlade snage iz naše nogometne škole jer najlakše je dovesti 5-6 stranaca i biti jak. Osijek želi zadržati integritet. Nisam nikada ni sanjao da ću biti trener Osijeka. To se naprosto dogodilo. Sada svi od mene očekuju čudo.
Kako se opuštate? Što gledate na televiziji kad ne gledate utakmice?
- Gledam svoje i utakmice HNL-a. Ne gledam sapunice i nikada ne gledam vijesti. Previše su depresivne i negativne. Opušta me društvo, dobra knjiga. Obožavam biografije povijesnih ličnosti; mislim da sam ih pročitao sve. Volim čitati.