Rikke Poulsen, Lotte Grigel i Lærke Møller igraju za 80.000 eura na godinu, Sandra Toft, Line Jørgensen i Stine Jørgensen za 95.000, a Louise Burgaard ima okruglih 100.000 eura. Većina hrvatskih rukometašica igra za 500 eura na mjesec.
Ako dosad niste shvatili kakvu su reprezentaciju pobijedile naše djevojke, onda će vam novac najbolje otvoriti oči. Dok jedne uživaju u blagostanju i, što se tiče financija, gotovo nogometnim uvjetima, u kojima se mogu posvetiti isključivo rukometu, u Hrvatskoj je kaos.
- Znam dosta djevojaka koje su bile u mojoj generaciji, ali su morale odustati od rukometa jer nisu mogle od toga živjeti. S druge strane, nisu mogle paralelno studirati i trenirati. Neke djevojke su imale posao, pa nisu stigle trenirati - otkrila je Ćamila Mičijević.
Brutalna istina je da je u Hrvatskoj samo jedan profesionalni klub, Podravka, što znači da od rukometa u Hrvatskoj živi desetak igračica. Sve ostale su amaterke, neke igraju za 500 eura i besplatnu opremu, u što ulaze tenisice i trenirke.
- Mi smo bili jedina reprezentacija na Europskom prvenstvu koja nije imala sve profesionalne igračice - rekao je hrvatski izbornik Nenad Šoštarić, tvorac čuda.
Neke igračice, kao, primjerice Josipa Mamić, nakon Eura čeka vrlo teška situacija. Josipa igra za Bjelovar, čije su igračice u štrajku jer im, kako doznajemo, kasni plaća već šest mjeseci. A u takvim uvjetima nemoguće je koncentrirati se isključivo na rukomet. I sad kad usporedite te dvije reprezentacije, uvjete i sve ostalo, shvatit ćete kakav su uspjeh ostvarile naše djevojke. Uostalom, situaciju je najbolje opisao upravo Šoštarić.
- Dankinje zarađuju deset puta više u eurima nego moje cure u kunama. To vam je istina. Naše djevojke igraju i studiraju, završavaju fakultete i volio bih da jednog dana budu uzori nekim mlađim curama da počnu igrati rukomet - završio je hrvatski izbornik.
Svaki hrvatski uspjeh tim je više vrijedan ako se iz njega nešto nauči, ako se stvari pomaknu s mrtve točke. U suprotnom, sve će pasti u zaborav, ostati će samo tapšanje po ramenu. Ili, kako je simpatično rekla Josipa Mamić.
- Baš smo se šalile da sad kad se vratimo u Hrvatsku na utakmicama će nas gledati deset istih ljudi, ne više. To je onih deset ljudi koje znamo napamet - našalila se Josipa.
Nadamo se da će to i ostati samo šala i da će cure svojim vrijednim trudom i radom pokrenuti stvari na bolje. Uostalom, na gore ni ne mogu. Kad ste na dnu, a Hrvatska je, što se tiče ulaganja u rukomet, na samom dnu, možete u samo jednom smjeru, gore...