Zadar je u finalu Kupa Krešimira Ćosića slavio 79-70 protiv Splita i drugi put za redom osvojio trofej koji nosi ime legendarnog košarkaša. Igrači Veljka Mršića bili su bolji tijekom cijelog susreta, lomili su protivnika iz minute u minutu, a žilave Splićane slomili su definitivno tri minute prije kraja utakmice, kada su s četiri uzastopne trice došli do konačnog trijumfa.
Ništa od "lijepe splitske priče" i ponavljanja povijesti, jer Split je zadnji Kup osvojio prije 17 godina, košem Ukića, protiv istog protivnika u Jazinama. Mršićeva momčad bila je na puno višem nivou i kontrolirala utakmicu od prve do zadnje minute.
Zadrani su prvi trofej ove sezone proslavili vrlo emotivno, najprije na parketu, potom ispred dvorane s navijačima, koji su ih došli pozdraviti iako nisu mogli na tribine, a onda i po povratku u Zadar. Mavra, Onuaku, Carter i društvo opravdali su ulogu favorita i najavili pohod na dvostruku krunu. S obzirom na prikazano u zadnjem tjednu, u kojem su pobijedili i Cibonu i dva puta Split, jasno je da su glavni favoriti i za naslov prvaka.
No omiško finale može se promatrati i iz druge perspektive, iz perspektive budućnosti hrvatske košarke. Dalmacija je oduvijek bila rasadnik mladih i talentiranih igrača, a Split i Zadar centri koji su prednjačili masovnošću i kvalitetom. Dalmacija je dala i najviše reprezentativaca i najviše NBA igrača, na koncu i tri najveća košarkaša u povijesti Krešimira Ćosića, Tonija Kukoča i Dražena Petrovića.
Promatrajući omiško finale iz te perspektive, budućnost hrvatske košarke uopće nije blistava. Kako god okrenuli, na parketu su glavnu riječ ipak vodili ili strani, ili igrači koji su već u ozbiljnim godinama.
Ako sve bude po planu i ako će se igrači iz NBA i Eurolige odazvati izborniku Mršiću, od igrača koje smo gledali u Omišu, u konkurenciju za kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre mogli bi tek dvojica, najviše trojica, od kojih je jedno Mavra u najboljim godinama.
Ružna je istina da na parketu omiške dvorane nismo vidjeli nijednog mladog igrača za kojeg se već sada može konstatirati da je budućnost hrvatske košarke. Splićani Perasović i Gizdavčić ostali su na klupi, a da su zdravi Đoković i Mesiček, vjerojatno ne bi ni vidjeli Omiš. Zadrovi Brala, Paponja, Buljan... niti to.
Krivnju za ovakvo stanje ne treba, naravno, tražiti samo u aktualnim vodstvima klubova ili saveza, jer slična situacija je i u ostalim klubovima, pa i sportovima. Sve manje mladih bavi se sportom, a prvi na udaru su kolektivni sportovi, koji su nekad bili perjanice.
Hrvatske reprezentacije i klubovi u košarci, rukometu i vaterpolu bili su europske i svjetske velesile, i nogometna reprezentacija imala je dva sjajna rezultata..., ali teško će se tako nešto skoro ponoviti.
I to je problem koji se mora rješavati na puno višoj razini od klubova ili nacionalnih saveza, to je problem koji se mora rješavati na državnoj razini. Problem sporta je mali broj djece koji se sportom bave, a sužena baza nikako ne može iznjedriti vrhunsku kvalitetu, pogotovo kad nema konkurencije.
Mladi igrači danas, čast iznimkama, jednostavno nisu kvalitetan proizvod, sele se iz selekcije u selekciju po inerciji, zbog navršenih godina, a ne zbog toga što su se nametnuli kvalitetom i izborili među svojim vršnjacima. Njima je put do seniora otvoren, pa u seniorski sport dolaze nespremni i sudaraju se sa zidom bržih, viših, snažnijih..., uglavnom igrača u poodmaklim godinama ili stranaca.
Kad smo već u uvodu spomenuli zadarsko finale ova dva kluba iz 2004. godine, spomenimo i to da su tada u dresu Splita redom igrali tada mladi i perspektivni igrači poput Ukića, Rančića, Oršulića, Kedže, Pašalića, Kaštropila..., dok su dres Zadra nosili Stipčević, Vladović, Longin, Marcelić, Banić, Lalić, Kovačić...
Dakle redom domaći igrači s tek po jednim ili dva pojačanja sa svake strane, Meeksom u redovima Zadra, Smithom i Šporarom u redovima Splita.