U busu za Maksimir pjevali smo ‘Diglo se jato gorskih ptica, diglo se jato sokolova...’, to nam je bila sretna pjesma. Nismo uopće razmišljali da smo 90 minuta udaljeni od Kupa, prisjetio se Stipe Brnas.

Tog lipnja 1992. Inker je šokirao 30.000 dinamovaca, pobijedio 1-0 i osvojio Kup. 

- Poslije nas je nagradio neki naš čovjek koji je radio u inozemstvu, gastarbajter, dao nam je svakom 5000 kruna, ali švedskih! Gdje sam ih promijenio? E, to je bila avantura - kaže kroz smijeh Damir Kasumović, strijelac jedinoga gola u finalu.

Gol je pao nakon slobodnog udarca, skraćenog kornera. Igrala se 18. minuta, centirao je Živković, a loptu glavom u gol pospremio Damir Kasumović.

- Ništa to nije bilo uigrano, Živkoviću sam sugerirao rukom gdje da nabaci, a on je pogodio točno u to mjesto. Dobro,sjećam se da sam varkom tijela izbacio Dinamovog stopera - prisjeća se Kasumović.

Nakon utakmice govor je držao Stipe Mesić, koji je posebno čestitao prvim osvajačima Kupa. Prezime Kasumović među navijačima Dinama tada nije bilo omiljeno. Naravno, u sportskom smislu. Ipak je rastužio prepuni Maksimir i donio trofej u Zaprešić. 

- Pokal je predavao Zorislav Srebrić, a kad sam došao na red, rekao mi je: ‘Pa gdje baš da ti zabiješ?!’... Bio mi trener u Jugokeramici. Znali su me zezati navijači Dinama, ali sve kroz šalu - nastavlja Kasumović.

Bila je to sjajna generacija, koja je osvojila prvo, neslužbeno prvenstvo Hrvatske, pa potom i dvoransko.

- Na tom neslužbenom prvenstvu, koje se igralo u Puli, bili su svi, osim Hajduka, koliko se sjećam. Kasnije smo osvojili i Dvoransko prvenstvo, na kojem su igrale sve momčadi. Trebali smo ići u Europu, čini mi se da su Ilija Lončarević i Branko Laljak već bili otišli na izvlačenje, a onda je stigla zabrana. Bio je rat i nismo smjeli u Europu - kaže Kasumović, kojemu je to bio jedini gol u Kupu.

- Prije toga sam zabio u jugoslavenskom kupu Osijeku, mi smo bili treća međurepublička liga i te godine smo došli jako daleko. I tada sam zabio glavom za 1-0. Ali sam u prvenstvu puno zabijao, više nego Štimac, Bilić i Soldo zajedno - kaže kroz smijeh Kasumović.

Generacija se nedavno okupila u Donjoj Pušći. Pokoji kilogram više, pokoja sijeda, ali tehnika je i dalje u nogama. Bila je to zaista sjajna generacija u kojoj je igrao i Ivan Cvjetković, strijelac drugog gola na povijesnoj utakmici 1990. protiv SAD-a u Maksmiru, koji je imao tri nastupa za reprezentaciju Hrvatske. 

- Imamo WhatsApp grupu, pa smo se dogovorili u sekundi. I kao igrači bili smo nerazdvojni, poslije svake utakmice išli smo na večeru, piće... Mi smo na utakmice i treninge dolazili s osmijehom. Bili smo prava klapa, sazrijevali smo zajedno - prisjeća se Brnas, koji je bio jedan od važnijih igrača.

- Još čuvam dres s te utakmice. Bila su to divna vremena. Sjećam se, prije utakmice su nam rekli da dinamovci imaju premiju od 30.000 maraka za pobjedu, bio je to u našim očima ogroman novac, mi smo imali šest puta manje. Ali, mi smo bili školovani igrači, prošli smo Dinamovu školu, trener Ilija Lončarević je doveo desetak igrača iz Lokomotive.

No Inker se u povijest upisao po još nečemu. I to po dvije stvari. 

- Početkom ratne 1992. u Zaprešiću smo ugostili Sturm i postali prvi hrvatski klub koji je odigrao međunarodnu utakmicu u Hrvatskoj, a u ljeto te godine gostovanjem kod engleskog Brightona postali smo prvi hrvatski klub nakon neovisnosti države koji je odigrao u inozemstvu - rekao je tadašnji trener Ilija Lončarević.

Da, a ta utakmica protiv Sturma bila je baš u ratno vrijeme. Nije baš Austrijancima bilo ugodno doći.

- Damir Mužek, koji je bio naš igrač, napravio je transfer u Sturm i oni su obećali doći na prijateljsku. Vidjelo se da im nije svejedno, pogotovo jer su u momčadi imali Mihajla Petrovića, Srbina. On je bio posebno prestrašen, vidjelo mu se u očima. Rat je bijesnio. No čim je počela utakmica shvatio je da je to ipak samo nogometna utakmica, da tu nema mržnje među sportašima - zaključio je Brnas, koji i danas radi u Interu, ovaj put kao savjetnik direktora.