Lako mi je ovoga jutra, pred utakmicu polufinala Svjetskog prvenstva između Hrvatske i Argentine, zamisliti kako bi izgledalo pismo koje bi mi iz Buenos Airesa uputila teta Zlata Jergović, očeva tetka, da joj je njezin Bog, u kojega je borbeno vjerovala, dao da poživi. Imala bi sto i petnaest godina, ali znam da bi sve bilo isto kao što je bilo onda, jer, zapravo, ništa se u ovih tridesetak godina otkako je minula svijetom nije baš mnogo ni promijenilo. Međutim, za nekoga tko tetu Zlatu nije poznavao, i tko nema veze s tim svijetom kojemu je ona pripadala, bilo bi zanimljivo postaviti pitanje za koga bi ta žena navijala. Za Hrvatsku u kojoj je, kao rođena Sarajka, proživjela samo četiri pijane i krvave Pavelićeve godine, ili za Argentinu, koja je nju, njezinu sestru i zajedničkoga njihova posinka primila 1945, kada ih nitko drugi na ovome svijetu nije htio, za Argentinu gdje je s vjerom u Boga proživjela skromno veći dio života, za Argentinu gdje nikada nije bila gladna, nije joj bilo zima i daleko je bila srbokomunistička policija, za Argentinu gdje su njih dvije pokopale sina samoubojicu, gdje je sahranila sestru, a onda i samu sebe, brinući se na kraju samo oko toga hoće li tu, u Buenos Airesu, biti ikoga da oplijevi travke oko sva tri njezina groba, zapali svijeće, položi cvijeće i pomoli se Bogu za tri njihove duše… I mogao bih tako dalje nabrajati, sugestivno navodeći razloge zbog kojih bi, razumno govoreći, teta Zlata zapravo trebala navijati za Argentinu. Ali zar bi se ona i njezina sestra, i onaj nesretni dječak kojemu su četnici ili partizani u osvetničkom pohodu negdje u srednjoj Bosni ubili oca i mater, ikako mogli naći u Argentini? I kako bi se to, slijedeći razum, uopće stiglo u Argentinu?