Sve je bilo spremno za slavlje. Sve osim Francuza. Još jednom su bili bolji od nas, odigrali još jednu utakmicu kako samo oni znaju i otišli do kraja. Oni su zagrljeni plesali na centru igrališta, 16.000 tužno ih je gledala. Tužno, ali i ponosno. Jer samo to zaslužuje ova hrvatska reprezentacija, unatoč porazu u finalu, unatoč još jednom 'krahu' u ogledu s protivnikom s kojim mrzimo igrati. Prljavi su, oštri, tuku i udaraju, ali i odlično igraju rukomet. Nažalost, i ovoga su puta bili bolji od Hrvatske.
Dekor je bio veličanstven. Najbolje dvije momčadi svijeta, nevjerojatna atmosfera na tribinama... Ali u tu priču nisu se uklopili i suci. Olsen i Pedersen nisu krivi što je Hrvatska izgubila, oni jednostavno nisu dovoljno dobri da bi sudili finale! Kad i jedan Igor Vori dođe u napast da pogodi suca loptom u glavu...
Jedanaest minuta u drugom dijelu Hrvatska nije mogla zabiti gol, nitko osim Lackovića nije se usuđivao ni krenuti prema golu. Nedostatak hrabrosti? To bi bilo grubo reći nakon svega što su pružili na ovom SP-u, ali... Jednako vrijedi i za 'tajming' Line Červara, koji u tih 11 minuta nije pozvao time-out. No sve je to manje važno od činjenice da su Francuzi nakon svega zabili 24 gola, mi 19. Samo sedam u drugom poluvremenu, pet manje od svjetskih prvaka. Unatoč sucima, domaćem terenu, atmosferi...