Bilo nas je “milijun” na betonskim terenima, kreće upis u rukomet. Ja sam htio biti nogometaš. Tako je govorio i otac, ali majka je zahtijevala da to bude dvoranski sport, sjeća se početaka Marino Marić (25).

Znali smo da protiv Islanda moramo imati raspoložene glavne igrače poput Duvnjaka, Kopljara... Ali sve njih u drugi je plan stavio Marino. Pivot Melsungena odigrao je najbolju partiju otkako je, dolaskom Slavka Goluže na klupu 2011., prvi put obukao hrvatski dres.

- Na suigrače više ne gledam kao mlađi dečko koji im se divi, nego ginem na terenu kako bih usrećio navijače - rekao nam je 196 cm visoki Mostarac.

Još je sa 16 godina zaigrao za seniore Zrinjskog i počeo se probijati kroz selekcije Hrvatske. Tako su ga primijetili iz Zagreba, gdje je proveo pet sezona i došao do pozicije prvog pivota zamijenivši kapetana Igora Vorija.

Privatno je opušten, nasmijan i prijateljski raspoložen. Pohvalio nam se da, osim što dobro udara u obrani i puca u napadu, ima i glazbenu naobrazbu.

- Znam svirati klavijaturu. Ponekad zasviram za ekipu i zabavim ih, to ostane među nama. Osim toga, volim šetnju i ispijanje kava, standardni hercegovačko-mostarski đir - kaže.

Pred njim su još godine igranja. Kako on kaže, to je samo privremeni rad, a nakon toga vraća se u Hercegovinu gdje planira živjeti sa suprugom Virgilijom. Ipak, ostat će u rukometu...

- Volio bih živjeti i raditi nešto skromno, recimo trenirati djecu da mogu dalje napredovati - kaže Marino, a o očekivanjima s reprezentacijom nimalo skromno poručuje:

- Hoću otići do kraja, nemam tu što skrivati. Želim osvojiti sve što se može osvojiti!

Danas je Marino jedan od trojice Hercegovaca među "kaubojima", uz Mirka Alilovića i Igora Karačića. Kaže kako niti jednog trenutka nije razmišljao o tome da zaigra za Bosnu i Hercegovinu, već za svoju prvu domovinu.

- Mislim da reprezentacija za koju igraš treba biti iz tvoje matične domovine, domovine za koju živiš i treba braniti njene boje kakva god ona bila, prva ili zadnja - zaključuje Marino Marić.