Nakon Danske smo imali sastanak, skupili smo glave i uzeli ovu medalju za sebe, za cijeli naš narod, za sve navijače i za naše obitelji. Zaslužili smo je nakon svega što smo pokazali na ovom turniru, uživao je Jakov Gojun u pobjedi protiv Slovenije 31-26.

Bronca je ponovno u džepu, treća u samo godinu dana. Europska, olimpijska, sad i svjetska. Takvo nešto nikad u povijesti rukometa nikome nije uspjelo.

- Ozbiljno? A je li ikome uspjelo izgubiti tri polufinala zaredom? - rekao je Mirko Alilović, još pod dojmom poraza od Danske i dodao:

- Znam kakav smo narod, da je nama dobro samo zlato, ali kamo sreće da su svi naši sportovi poput rukometa. Možemo biti ponosni na sebe.

Bez obzira na umor, zapravo iscrpljenost, Slovenija nije mogla ozbiljnije zaprijetiti u borbi za treće mjesto. Na početku drugog dijela otišli smo na sedam razlike i "rezervirali" broncu.

- Eh, ti Hrvati... Imate more, odličnu ribu, sjajnu glazbu, a sad nas još i pobijedite - govorio je dobro raspoloženi Gorazd Škof.

S obzirom na poraz, čak možda i malo predobro raspoloženi... Došao je do Vorija, "uletio" mu u zagrljaj, ali naš kapetan bio je spreman.

- Eto, dobili smo ih, sad još samo da mi Škof vrati 50 eura koje mi duguje već dvije godine - našalio se Vori.

- Nema šanse. Imaš medalju, ne dam ti lovu - u istom stilu odgovorio je bivši "zagrebaš" Škof.

A ta medalja je, kao već po navici, brončana. Bude li netko negdje ovoj generaciji ikad gradio kip, i on će valjda biti od bronce.