Možemo obojica govoriti da gradimo svoje karijere, ali, kako god okrenuli još uvijek smo "Perasov mali" i "Stojkov mali" i s tim teretom poznatog oca moramo se znati nositi, kaže Antonio Vranković, stariji od dvojca prvotimaca košarkaškog kluba Split čiji očevi su bili poznati, legendarni košarkaši. Antoniov otac je Stojko Vranković, a Ivanov Velimir Perasović.
A na poznate očeve ne podsjećaju samo prezimenom, nego i pozicijom na terenu. Antonio je "petica", nešto je niži od oca, ali zato bolji tehničar i šuter, koji može čak i tricu pogoditi. Ivan je, baš kao i otac, bek šuter, ali je brži i eksplozivniji od oca. Ne samo da može vezati tri trice u tri napada kao nedavno protiv Cibone, nego može i podignuti momčad atraktivnim zakucavanjima.
- Uvijek treba težiti višem, raditi, napredovati, biti ambiciozan, ne mogu biti zadovoljan jednom dobro odigranom utakmicom, treba igrati dobro u kontinuitetu - kaže Perasović, koji je u travnju postao punoljetan i kome košarkaški znalci predviđaju lijepu budućnost. U ABA ligi igra u prosjeku desetak minuta, a u Premijer ligi tek nešto više...
- Naravno da bih želio igrati što više, ali momčad igra dobro, dobri su i rezultati i poštujem kako je sustav posložen i pokušavam izvući najbolje od ponuđenoga.
Antonio je u Split stigao s iskustvom sveučilišta Duke, na kome je igrao sa Zionom Williamsonom, no trebalo mu je dosta vremena da pokaže što zna.
- Ne znam koliko su ljudi u Hrvatskoj pratili moju karijeru, i koliko znaju da u tri godine na sveučilištu nisam dobivao puno prilika igrati jer su imali neke svoje projekte. Zato mi je i trebalo vremena da se vratim u formu. Radio sam naporno cijelo ljeto, nisam gubio nadu, i sad kad sam napokon uhvatio ritam, pokazao sam koliko mogu. Poziv u reprezentaciju mi je najbolja nagrada i motivacija za dalje – kaže robusni centar, koji vjeruje da ova momčad Splita može i do boljih rezultata u ABA ligi, a pobjedama nad Zadrom i Cibonom dokazali su da će se boriti i za trofeje.
- Uoči sezone nije puno ljudi vjerovalo u nas, a u osam kola ABA lige zabilježili smo tri pobjede, a protiv FMP-a, Igokee i Zvezde izgubili smo u neizvjesnim završnicama, za loptu ili dvije. Drago mi je da se taj naš rad i trud nagrađuje, da bilježimo dobre rezultate, ali vjerujem da imamo potencijala i iskustva za dodatni iskorak, da utakmice koje se odlučuju na loptu ili dvije riješimo u svoju korist, što će nam pomoći u završnici sezone.
Antonio i Ivan su cimeri na putovanjima, kažu da ne pričaju puno o očevima i njihovim medaljama i uspjesima, ali niti ne bježe od tih tema.
- Obojica smo ponosni na svoje očeve, imamo i na što biti. Nismo ih imali prilike gledati u živo ali mi smo "YouTube generacija" i odgledali smo sve što se moglo gledati od njihovih utakmica. Znaju to i drugi, kad nas vide skupa ili negdje na slici, zezaju nas i zovu "Barcelona '92", a ponekad nas neki protivnički trener ili sudac iznenadi i kaže da pozdravimo očeve – otkriva nam Antonio i dodaje kako su obojica poznatih očeva spremni dati im savjete:
- Proveo je na terenu 21 godinu i sigurno da ima detalja koje samo on vidi, ili ih vidi bolje nego ja. Ali uvijek je to konstruktivna kritika.
I moj otac uvijek daje savjete, što bi trebao raditi bolje, gdje mogu još napredovati. Sin sam mu, naravno da želi najbolje za mene – dodaje Perasović, koji o usporedbi s ocem kaže:
- Govore mi da trčim kao on, ali i da nemamo baš sličan stil igre. Ja sam skočniji i eksplozivnijih, to sam naslijedio očito od mame, jer on nije bio atleta. Imam i drugačiji šut, visoki, malo specifičan izbačaj, ali bitno je da ulazi...
Poznati očevi su oprezni u pohvalama, Stojko je kao predsjednik saveza u specifičnoj ulozi jer mu je sin reprezentativac, dok je Velimir, kao poznati trener, oprezan da ne "prekorači ovlasti" i ne kaže nešto što bi moglo povrijediti kolegu Skelina na klupi Splita.
- Kao roditelj uvijek gledam najbolje za svoje dijete, on je još uvijek mlad i sigurno da bi bilo bolje da više participira u igri, ali to nije uvijek moguće i treba iskoristiti prilike koje dobije na najbolji mogući način. Mora raditi, truditi se i napredovati, to je jedni put. Prvi put igra na ovakvom nivou, protiv starijih, jačih, ima tu i oscilacija, a nije u prilici da može napraviti pogrešku i ostati u igri, kao u juniorima. No i to je jedno iskustvo na putu sazrijevanja iz kojeg mora učiti... - kaže Perasović senior, a njegov nekadašnji reprezentativni kolega Vranković dodaje:
- Sigurno da smo danas svi skupa puno zadovoljniji nego prije šest mjeseci. Antonio je imao tu fazu neigranja na sveučilištu i sad kad je dobio priliku igrati u kontinuitetu vidi se da se diže iz utakmice u utakmicu, da dobiva na samopouzdanju, da odgovara na zahtjeve koje trener pred njega postavlja. Ako ovako nastavi, bit će to super...