Priča o uspjehu počela je na EP-u 2002. godine kad su rukometaši zauzeli “časno” 16. mjesto. Posljednji u Europi ispraćeni su na Svjetsko prvenstvo u Portugalu 2003. godine s mnogo sažaljenja. Kakav se rezultat mogao očekivati od reprezentacije koja samo godinu dana ranije nije uspjela izboriti niti jednu pobjedu? No za izbornika je postavljen Lino Červar i hrvatski je rukomet dobio krila. U Portugalu su Matošević, Kelentrić, Šola, Sulić, Zrnić,
Dominiković, Goluža, Špoljarić, Kaleb, Balić, Lacković, Vori, Džomba, Tonči Valčić i Metličić stigli do zlata. Svjetskog zlata.
- Istina, nitko od nas tada nije očekivao to zlato, nekako ljudi nisu vjerovali u nas. Kako i bi kad ova generacija u to vrijeme nije imala nikakvih rezultata? - prisjetio se kapetan Petar Metličić.
- No kad sve zbrojimo, na kraju možemo reći da smo doista svjetsko čudo. Na sedam velikih natjecanja igrali smo u šest polufinala, osvojili četiri medalje. Neka mi netko kaže da nismo uspješni.
GOTOVO SVI IZ 2003. OSTALI NA OKUPU
Od igrača koji su započeli možda i najveću hrvatsku sportsku priču, iz “generacije 2003.” na okupu su ostali gotovo svi. Karijere su završili Slavko Goluža (danas pomoćnik Červaru) i Božidar Jović, a mijenjali su se tek golmani. Iako na Europskom prvenstvu u Norveškoj zbog ozljeda nema Mirze Džombe i Vedrana Zrnića, oni su sastavni dio ove priče. Isto kao što su dio jedne prekrasne
slagalice postali mladići Horvat i Čupić, Duvnjak, Vukić, Alilović, Somić, Jerković...