Nogomet više nikad neće imati čovjeka kakav je bio sin siromašnog obožavatelja antičke filozofije, rođen 1954. na obali Amazone. Jedan od najvećih nogometaša u povijesti Južne Amerike završio je medicinu, bio revolucionar i intelektualac, volio pivo, duhan i žene, a godinu dana prije smrti 2011. izjavio je da piše roman o fiktivnom finalu SP-a: “Igrat će Brazil i Argentina. Pobijedit će Argentinci 2-0, a oba gola dat će Messi”.

Brazil 2014. kao domaćin nije ni došao do kraja, u polufinalu su ga razmontirali Nijemci, pa pobijedili i Argentinu u finalu. U Rusiji su Messija i ekipu posramili Hrvati, a Socratesovo proročanstvo nije se ostvarilo ni u Katru, prošle godine. Hrvati su nanijeli bolan poraz Seleçãou.

Brazilski nogomet već dugo nema puno veze s onim što su osamdesetih demonstrirali Dr. Socrates, Zico, Eder, Falcao, Oscar, Leandro, Junior. Mnogi će se složiti da je to bila najveća momčad koja nikad nije osvojila Svjetsko prvenstvo. Italija ih je eliminirala u Španjolskoj ‘82. Njihov poraz opisivan je kao smrt ideala nogometne igre, surovo ubojstvo nogometa, a sam će Doktor poslije reći: “Više ne postoji tržište za našu nogometnu umjetnost...”.

No Doktorov strah već godinama demantira ekipa jedne male europske zemlje. Nacija koja svoj identitet gradi kroz nogomet, baš poput brazilske, ima inkubator megatalenata na najružnijem stadionu na svijetu, ima najfanatičniji nogometni grad koji se guši u mržnji prema stvarnim i fiktivnim protivnicima, ima nogometnu vladu koju čine najopskurniji lokalni šerifi, ima pregoleme sudske afere zbog najmoćnijih menadžera koji bježe pred licem pravde.

I unatoč svemu tome, hrvatska reprezentacija danas utjelovljuje one nogometne ideale koje je upravo Doktor Socrates opisao jednostavnim riječima: “Ono što je bitno je radost igre”. Pametni znaju cijeniti blagodat što žive u vremenu kad se toj igri mogu radovati zbog igrača kao što su Modrić, Brozović, Perišić...