Dobra je vijest nakon svega da Hrvatska više ni teoretski ne može biti prva u skupini. Francuzi, Portugalci i Nijemci su odahnuli, neće u osmini finala na svjetskog doprvaka.
Jest, malo je tu ironije, jer koliko god im sigurno nije ugodno igrati protiv Hrvatske, toliko ipak više žele izbjeći Englesku. Koja em igra (malo) bolje, em je domaćin.
Dobra je stvar, što tako rado ističemo, da "vatreni" igraju najbolje kad je najpotrebnije (hm, nije li i protiv Češke bilo jako potrebno?), pa i sjetiti se kako Portugal 2016. u skupini nije pobijedio ni Island, ni Austriju, ni Mađarsku, prošao je s tri remija pa u nokaut fazi nanizao Hrvatsku (produžetak), Poljsku (jedanaesterci), Wales i u finalu pobijedio Francusku nakon produžetka i osvojio Europu. Dok su se u drugom dijelu ždrijeba međusobno 'poklali' Francuska, Njemačka, Italija, Engleska i Španjolska! Eto, čudni su putevi do trona...
Tada je Fernando Santos bio pred otkazom, navijači i mediji sahranili su Cristiana Ronalda i društvo, Portugal je igrao grozno... Dva tjedna kasnije bili su heroji nacije.
Gledajući iz te perspektive, minimalan poraz od Engleske i remi s Češkom uopće nisu strašni. Pa može li Dalićeva Hrvatska ponoviti Portugal?
Može, sve je moguće, iako... Nacija je zabrinuta kad čuje i izbornika i igrače da govore "ne možemo pratiti ritam i tempo, raspali smo se, nemamo samopouzdanja, ako svi ne budemo 20-30 posto bolji, odosno kući nakon prvoga kruga, cijele ove godine igramo loše..." i kad vidi kako svjetski doprvaci igraju. Jako je loše i obeshrabrujuće ono što je danas popularno reći - govor tijela.
Brojke su okrutne: Dalić ima najveći postotak poraza od svih izbornika u povijesti Hrvatske, od zadnjih 14 utakmica "vatreni" su pobijedili samo u četiri, i to Cipar, Maltu, Švicarsku u prijateljskoj i Švedsku, a od zadnjih 30 utakmica, Dalić je u 29 izveo drugačiju početnu postavu! Ne Euru je ispalo da je Hrvatska zadovoljavajuće odigrala samo jedno od četiri poluvremena, i to je bilo jedino u kojem su igrači igrali na svojim omiljenim, prirodnim pozicijama.
Pa onda idemo još malo do brojki, koje su jednako obeshrabrujuće kao govor tijela "vatrenih": Hrvatska je na velikim natjecanjima u zadnjem kolu skupine pobijedila samo triput, i to sva tri puta kada je već ranije osigurala prolazak. Jedini remi bio je kao poraz (Australija 2006.), a šest je puta izgubila.
Ni jednom "vatreni" nisu u posljednjem kolu pobijedili u utakmici o kojoj je ovisio prolazak! Pa ni suparnike koji nisu bili top reprezentacije. Hrvatska je 2002. izgubila susret za prolazak od Ekvadora, 2004. od Engleske, 2012. od Španjolske, 2014. od Meksika, a 2006. ispala je nakon remija s Australijom.
I Meksiko i Australija i Ekvador dobili su nas našim oružjem: srcem. Kao i Škoti, jedina reprezentacija uz Francusku i Portugal s kojom je Hrvatska igrala barem pet puta i nikad nije pobijedila. Tri remija i dva poraza, svaki put s igračima puno manje kvalitete, ali taktike koja nam je odgovara i agresivnosti "Hrabrog srca".
U kvalifikacijama za SP 2002. igrali smo 1-1 (zadnja Ćirina utakmica na klupi) i 0-0, Bilićeva je momčad 2008. u prijateljskoj odigrala 1-1, a Štimčeva u kvalifikacijama za SP 2014. izgubila 1-0 i 2-0, nakon čega je Štimac dobio otkaz.
Utakmicu Škotske i Hrvatske u Glasgowu 2001. prekinuo je golać
Da, četiri boda bit će dovoljna za prolazak, samo jednom u povijesti u ovakvom sustavu natjecanja nisu bila, ali takav scenarij kakav je 1994. doživjela Norveška (sve četiri momčadi završile su sa po četiri boda) u našem je slučaju nemoguć. Ma i s dva boda u ovakvom su sustavu skupinu 1986. prošli Bugarska i Urugvaj. Ali Hrvatska mora pobijediti Škotsku.
Mora srušiti neke tradicije. I napokon početi igrati. Dečki, vjerujemo u vas! I dalje...