Zaključili smo savršeni posao u Hannoveru. Nakon Austrije i Njemačke, protiv kojih smo sve obavili i potvrdili Olimpijske igre, trebalo je još samo odraditi posao protiv Alžira. Odradili smo ga s rutinskih 34-22.
Nije nam naizgled bilo previše bitno, ali bitno je itekako Daguru Sigurdssonu jer svakom utakmicom upoznaje momčad, igrače, njihove mogućnosti i pristup. Danas je, uz Martinovića i Duvnjaka koji su ostali u trenirci na klupi, izvan sastava ostavio Cindrića, Jelinića, Šoštarića i Mandića, a priliku dao četvorici koja nisu dobila šansu u prve dvije utakmice, Vistoropu, Grahovcu, Lučinu i Pilipoviću. U momčadi smo imali samo dva krila, Mihića i Glavaša, a oni su zabili na kraju točno polovicu naših golova.
Alžirci su od Njemačke i Alžira primili po 41 gol, bolje su prošli protiv nas iako smo i mi počeli u tom smjeru. Nije se nitko previše naprezao, osim Kuzmanovića koji je branio kao da je u pitanju plasman na Olimpijske igre. Prava poruka svima kakav pristup treba biti i protiv Alžira i protiv Njemačke.
Sigurdsson je morao povisivati ton jer, iako smo bili u kontroli rezultata, pobacali smo previše lopti nikamo. Jedanaest za poluvrijeme, prava mala katastrofa. Pratili su nas i Alžirci, toliko da je preraslo u natjecanje u greškama, a ne u golovima. Alžir nije zabio više od šest minuta, mi skoro devet. Baš zabrinjavajuće, a mislili smo da neće biti.
Lučin nije dobro odgovorio na dublju zonu Alžira, Vistorop, čiji je govor tijela bio kao da je igrao 155. službenu utakmicu za Hrvatsku, a ne prvu, još manje, pa je Grahovcu pukla arkada, za kraj poluvremena još je i Srna dobio crveni karton koji nema veze s vezom, ali suci iz Argentine morali su ispoštovati VAR.
Kuzmanović je obranio 14 lopti za poluvrijeme. Već nam takvo što postaje i normalno. Nije, pak, ništa u deset minuta nastavka pa je na gol ušao i Pilipović i obranio pet. Lagano smo se odvajali, uz letećeg Mihića koji je potrpao sve što je dobio. On osam, Glavaš devet, Hrvatska +12...