Gdje je nestao Mario Kasun? Već neko vrijeme nekadašnji reprezentativni centar koji je u karijeri igrao za europske velikane poput Barcelone, Efes Pilsena, Montepaschija... te za NBA momčad Orlando Magica, nestao je iz medija u kojima se baš i nije previše pojavljivao ni za vrijeme aktivne igračke karijere.
Tek nakon nekih reprezentativnih ogleda na velikim natjecanjima, nakon neke dobro odigrane utakmice, ili zdravstvenih problema kada su ga, na žalost, svi gladni senzacija opsjedali.
- Dobro mi je i ovako, u miru, živim i radim ono što volim, okružen sam ljudima koji mi puno znače, ljudima s kojima dijelim životnu filozofiju – javio se Mario iz predgrađa Barcelone, gdje živi od kraja igračke karijere.
- Nikad nisam bio ljubitelj gradskih centara, gužve i vreve. Volim biti po strani u predgrađu, a opet. dovoljno blizu kad se poželim ludnice da mi je sve na dohvat ruke.
Za razliku od većine suigrača koji su u nekom obliku ostali vezani uz košarku, vi ste daleko od košarke. Zašto?
- Jednostavno, ne zanima me. Pokušavam se pronaći u nekim drugim stvarima. Ne mogu reći čak niti da redovito pratim košarku, nisam neki veliki ljubitelj sjedenja pred ekranom, ''zakačim'' tu i tamo neku snimku ili ''highlightse'' i to je sve. Radije pogledam neku seriju ili dokumentarac, pročitam dobru knjigu... Radni dan mi traje od 8-21 sat i kad navečer dođem kući previše sam umoran da bih sjedio pred televizijom i gledao košarku.
Kako se snalazite u ovo nesretno doba pandemije, kada smo svi u karanteni?
- Na sreću svi moji su dobro, to je najvažnije. Najteže mi pada što ne mogu provoditi vrijeme s kćerkicom Sade koja živi s mamom. Bez obzira što ne živimo skupa, viđao sam je svaki dan. Imam sreću da moja bivša supruga ima razumijevanja, sretan sam što smo zadržali dobre odnose. Sada je to malo problem, ne mogu vidjeti kćer zbog toga što su suprugin otac i majka u godinama i bolesni su, pa ih ne želim ugrožavati. Snalazimo se kako stignemo, video pozivi malo ublažavaju ovu tešku situaciju.
Kažete da radite od 8-21 sat, čime se bavite? Stižu do nas vijesti kako ste u građevinskom biznisu, pa kako se bavite restauracijom i popravkom motora i automobila...
- Pokušavam se baviti onim što volim, a motore obožavam i vozim ih praktično cijelu godinu, osim kad je jako hladno. Sve je počelo kao hobi, a kako imam prijatelja koji je jedan od top ljudi u Europi za slaganje 'custom race motora', malo po malo sam ušao s njim u taj posao. Imamo jako puno klijenata koji imaju specifične zahtjeve, žele neke zahvate koje treba osmisliti, nacrtati, dizajnirati i na koncu napraviti. Svaki klijent i svaki motor su priča za sebe.
Koliko imate motora?
- Na to pitanje ni sam ne znam odgovoriti. Imam ih 6-7, tri su završena, tri poluzavršena, još neki su u dijelovima... Neki slažemo po dvije – tri godine. Kad je to hobi a ne posao, onda se sve radi polako i s ljubavlju. Recimo, prvi motor koji sam složio je jedan stari BMW. Njega nisam nikad ni vozio, on mi stoji u dnevnom boravku. Imam i omiljenu Apriliju koju upravo završavamo nakon dvije godine, pa Hondu, slažem i jednog Ducatija...
Zašto?
- Ja sam vam dijete koje sanja otvorenih očiju, ne mogu kupiti motor ili auto i to je to, stalno pokušavam napraviti nešto novo, nešto drugačije, po svojim mjerama i mjerilima. Sada sam se prebacio i na automobile. Lud sam za Porscheima. Slažem jedan Porsche 356 coupe na karoseriji od Porsche Caymana. Imam jednog čovjeka u Samoboru koji je 20 godina radio na Gumballu, njemu BMW i Minije dovoze na bojanje. To je novi projekt koji je krenuo prije dvije godine i koji me isto jako veseli.
Kako se u sve to to uklapa građevinski biznis?
- Ha, nikako... Baš kao ni to što ponekad odradim neku reklamnu kampanju... Motori i automobili su skup sport, život u Španjolskoj nije jeftin, pogotovo nama rastavljenima. Moram od nečega živjeti... Jedina poveznica je moja ljubav prema dizajnu. Iako nikad nisam studirao arhitekturu ona me jako zanima i oduševljava. Volim moderno, volim minimalizam, svi moji automobili i motori su recimo crne ili tamno sive boje... S tri partnera otvorio sam ured i svi nešto ''donosimo na stol''. Svi smo kreativci, nismo opterećeni vremenom i planovima, svatko radi koliko može i što najbolje zna. Uredovno vrijeme nam je od 11:00 – 13:00, razmijenimo ideje, ručamo i idemo dalje. Nastojimo da nam posao ne bude opterećenje, nego ljubav... Znamo skupa sjesti na motore pa krenuti u avanturu recimo u Maroko...
Što konkretno radite?
- Kupujemo zgrade, preuređujemo ih, obnavljamo i prodajemo stanove. Sad smo nedavno krenuli u projekt izgradnje studentskog centra. Tražimo dozvole, rješavamo papirologiju ali smo zbog korone sve malo pauzirali. Nadam se na kratko...
Ima li sličnosti između košarke i biznisa?
- Svugdje gdje se vrti veliki novac ima i korupcije, i veza, i poznanstava... Ima svega, tu nema prevelike razlike.
Na što točno mislite?
- Bilo je puno talentiranijih igrača od mene koji nikad nisu došli na moj nivo, a i ja sam mogao puno više napraviti da su neke stvari ispale drugačije. Marcin Gortat mi je 2009. na EP kazao: ''Oprosti mi što sam ti uzeo ugovor u Orlandu na pet godina''. Pazite, nas dvojica se znamo jako dugo, on je napravio neku karijeru, zaradio ozbiljan novac, a bio je na nivou da sam ga vrtio kao malo dijete. Ali, moraš imati sreće, a ja je nisam imao. Vodili su me krivi ljudi, naknadno sam saznao da me manager tada nije želio vratiti u NBA samo zbog toga što je njemu veća provizija bila od ugovora u Europi. Pazite, petogodišnji ugovor u NBA! A kad sam ušao u probleme i kad me klub nije plaćao, on se pokupio i nestao. Lik je svoju proviziju naplatio odmah pri potpisu ugovora i nije ga bilo briga za mene i moje probleme. Da mi je današnja glava i 20 godina manje, tko zna gdje bi mi bio kraj...
Kad se sve zbroji i oduzme, jeste li zadovoljni karijerom?
- Što se tiče karijere, zadovoljan sam, svugdje sam nešto osvajao... Moglo je biti i drugačije, ali bilo pa prošlo, sada sam ispunjeniji radeći neke druge stvari. Košarka puno daje, ali punio i uzima. Tko meni može vratiti to što nisam vidio prve korake svog djeteta, tko će zaliječiti moje depresije zbog glupih trenera, loših managera, narušenog samopouzdanja... Jedno je sigurno, uspješniji sam sada u poslu nego što sam bio kao košarkaš. Sada sam iskusan, mislim svojom glavom, bez dlake sam na jeziku, svakome kažem u facu što mislim i zbog toga me ljudi više i cijene.
Koga se od trenera najradije sjećate iz košarkaške karijere?
- Najradije se sjećam Silvija Jenkača. Čuo sam da se o meni pričalo i na njegovom sprovodu. Silvijo je čovjek koga sam jako volio i cijenio, jedan od onih kojima sam zahvalan za svoju karijeru. Drugi je Tommy Lloyd, pomoćni trener na Gonzagi, najplaćeniji pomoćni trener u NCAA. Sve igrače koje on izabere i s kojima radi završe u NBA ligi. Treći je Splićanin Zlatan Kalajžić koji je tada radio u Rijeci i koji me otkrio. Četvrti je Neven Spahija koji me vodio u reprezentaciji, peti Gordon Herbert s kojim sam radio u Frankfurtu... Prvu godinu smo se 'klali', to je bilo nešto neviđeno. Mene dođe gledati 20 NBA scouta, a on mene potjera s treninga. Bio je strašan psiholog, jedan od rijetkih koji me znao probuditi, baš pravi čovjek...
Sjećate li se sukoba s Duškom Ivanovićem koji je bio trener Barcelone?
- Bilo pa prošlo. Ja sam tip koji prelazim preko takvih stvari, ali stvarno nije bio nimalo korektan prema meni, pravio je majmuna od mene bez potrebe. Kad sam došao iz NBA lige tražio je od mene da ne idem na EP. Ja sam mu rekao da se moram odazvati, i kad sam se vratio bio sam nikad spremniji i bolji. I? On me ignorirao, uopće sa mnom nije pričao, a kad bi mi se obratio, obratio bi mi se na španjolskom jeziku koji nisam govorio. Zbog mene se posvađao sa Zoranom Savićem koji je bio sportski direktor. Došao sam iz NBA i priprema reprezentacije nikad nisam bio u karijeri spremniji, a on mi kaže da sam predebeo i da moram skinuti masu.
Navodno ste u kratkom roku skinuli čak deset kilograma?
- Trenirao sam tri sata ujutro i tri sata navečer, i još sam morao dodatno trčati, i u sedam dana sam skinuo 13 kilograma. Od zvijeri koja se do prije dva tjedna mogla ''potući'' s bilo kim, došao sam u fazu da me iz reketa izgura bilo tko. I to nije sve, nije me htio pustiti u CSKA i Olympiakos koji su me tražili. Od stresa sam dobio tahikardiju srca, nakon operacije me tjerao da igram, slao me u drugu momčad da igram Treću ligu... Zbog njega sam stvarno najozbiljnije razmišljao o odustajanju od košarke.
S kim ste od suigrača i trenera u kontaktu i danas?
- U kontaktu sam s ljudima iz Njemačke i iz Turske, žao mi je što malo boravim u Hrvatskoj, svega desetak dana godišnje, pa ne stignem sve ni vidjeti. Čujem se s Bagarićem, ponekad popijemo kavu, čujem se i s Cicijem Miljkovićem. Prkačina bih volio vidjeti, dugo već planiramo sastanak, ali nikako. I onda se sretnemo na semaforu u automobilima, nasmijemo se jedan drugome i kažemo da se moramo naći. I tako godinama. Mulaomerović mi je jedan od dražih suigrača, s njim se isto čujem..., pa s Draženom Oreškovićem, fizioterapeutima i ljudima koji su mi pomagali i bili dobri prema meni tijekom karijere...
U karijeri ste igrali s puno vrhunskih igrača, kako bi sastavili najboljih pet?
- Uf, teško, jako teško, gotovo nemoguće... Roko Ukić je bio još dijete dok smo igrali skupa u Barceloni, Kerem Tunceri je bio sjajan s loptom, ali kad bi se lomio rezultat on bi se ozlijedio. Igrao sam i sa Zoranom Planinićem i Damirom Mulaomerovićem... Na dvojici su bili Juan Carlos Navarro, Gianluca Basile i Gordan Giriček, na trojci Kruno Simon, Matej Mamić, Chris Williams, da ne spominjem ove iz NBA, poput Steve Francisa, Cuttino Mobleya, Dwight Howarda koji igra i danas, i naravno, Grant Hilla...
Dwight danas i nekad, koliko se promijenio nakon operacije leđa i protekom godina?
- On je još uvijek isti Dwight, samo što se košarka promijenila. Danas centri više ni ne ulaze u reket, vidite da dominiraju jedan Mark Gasol i Nikola Jokić. Nisu to centri kakvi su bili nekad. Nikola Vujčić bi danas bio najbolji centar NBA lige, on je imao kompjuter u glavi, igrao je šah a ne košarku, ali ranije nije prolazio zbog fizikalija. Danas bi bio Bog... Isto kao Bodiroga recimo, da ne spominjem pokojnog Dražena. Danas svi pričaju o ''mamba mentalitetu'', a ne znaju kakav je mentalitet bio Dražen.
S Draženom niste igrali, otkud vam te informacije?
- U Orlandu je radio fizioterapeut koji je radio u Netsima kad je tamo igrao Dražen i pričao mi je milijun anegdota. Jednom su igrali protiv Indiane, ulazi Reggie Miller u igru i pita trenera koga će čuvati. On mu kaže da čuva ''Petra'', a Miller se smije i pita tko je taj. Dražen dođe do njega, unese mu se u facu i kaže mu da će vidjeti tko je ''taj''. I počne ga gaziti, štipati, gurati, unositi mu se u facu, provocirati ga... Nakon utakmice Miler je navodno izjavio da se osjećao kao da nije igrao košarku, nego boksao. Dražen je bio veliki talent ali i veliki radnik, samo talent neće igrača nigdje odvesti. Usporedite Hezonju i Bogdanovića, Hezonja je definitivno veći talent od Babe, a gdje je danas jedan a gdje drugi...
Tko je bio najbolji suigrač s kojim ste igrali?
- Definitivno Grant Hill, on je bio čudo. Mjesec dana čovjek ne trenira zbog ozljede, dođe i zabije 30 koševa bez da se i oznoji. Jadan, koliko se samo mučio i patio s ozljedama, na koncu je morao odustati. Takvu lakoću kojom je on igrao i dominirao nikad nisam vidio. Sad svi pričaju Kobe ovo ili ono, ali da se Hill nije ozlijedio on bi bio na istom tom nivou, moda i veći. Gospodin i na parketu i van njega, sjajan momak, sjajan igrač, baš pravi primjer...
U zadnje vrijeme se lome koplja tko je najbolji igrač u povijesti NBA?
- Uglavnom se sve svodi na tri imena, na Jordana, Kobea i LeBrona. Osobno, ja sam odrastao uz Jordanovu košarku, obožavao sam ga, protiv Kobea sam igrao, a LeBronovu košarku ne volim. Ali po meni LeBron je najbolji u povijesti, frajer je promijenio fizionomiju svake momčadi u kojoj je igrao. On igra već godinama 82 utakmice po 40 i više minuta, i onda još kompletno doigravanje. I to na kakvom nivou, frajer u 37. godini napravi triple – double kad se sjeti. Pogledajte kakve su suigrače imali Jordan i Kobe, a s kim igra LeBron...
Koga cijenite od naših igrača?
- Sve, cijela generacija iz Barcelone su moji idoli, s njima sam odrastao, s nekima i igrao, oni su nas sve mlađe i pogurali u košarku. Recimo Stojko, njega obožavam, njegova dobrota i toplina... Protiv Dina sam igrao dva puta, jednom dok je igrao u Zadru a ja u Zrinjevcu, i jednu humanitarnu za Dražena. Gledao sam ga kao u Boga... Volio bih da sam bolje poznavao Kukoča, ali sreli smo se svega par puta u NBA, to je bilo više u prolazu, ono ''di si mali, šta radiš, kako je, čuvaj se...'' Nije to bio odnos kao s mlađima, recimo Giričekom ili Šundovom s kojima sam išao na ćevape. Ili Turkogluom koji me tretirao poput mlađeg brata... Sve sam ih volio, a najviše mog najdražeg cimera iz Zagreba i reprezentacije Damira Rančića, s njim se isto često čujem...