Košarkašku karijeru započeo je u legendarnom Zrinjevcu, još kao klinac svoj košarkaški kruh potražio u Oostendeu, a košarkašku afirmaciju stekao je u Splitu. Ime je izgradio u Cedeviti i Ciboni pa oduševio legendarnog Larryja Birda i ispunio san svakog dječaka koji se počne baviti košarkom. Zaigrao je u NBA ligi za Indianu, Minnesotu i Orlando. Danas je ta lijepa priča došla svome kraju.
Hrvatski košarkaš Damjan Rudež (35) od danas je i službeno u mirovini. Posljednja etapa u njegovoj karijeri bio je nizozemski Donar gdje ga je trenirao brat Ivan. Bez obzira što mu je 35 godina, tijelo još može i želi. Ali volja više nije na potrebnom nivou.
- Je, posljednji trening odradio sam u svibnju, zadnju utakmicu sam odigrao u polufinalu nizozemskog doigravanja i time sam stavio točku na jednu turbulentnu, frustrirajuću sezonu, sezonu pod koronom, bez gledatelja. Najveći mi je problem je bio u toj odluci što se fizički jako dobro osjećam, gušt mi je i igrati. No, postoji taj mentalni, motivacijski aspekt. Nisam navikao da budem neodgovoran prema poslu kojim se bavim i tu je jednostavno stigla odluka kako je ovo kraj - rekao je Rudež za Sportske novosti.
Iza njega je 19 sezona bogate karijere kroz koju je prošao sve i svašta. Naporne pripreme, treninzi, brojna podcjenjivanja kroz koja je prošao, no uvijek je ostao svoj. Srčani i borbeni klinac koji želi zaigrati na najvećoj košarkaškoj pozornici.
- Ja sam sretan. Kad vratim film unazad, zbrojim sve dojmove mogu reći kako sam zadovoljan, sretan, ponosan i miran. Znam da sam uvijek davao sve od sebe, znao sam se ponašati i u lošim i u dobrim situacijama, znao sam pronaći način za preskočiti zid kad bih do njega došao i nisam nikada odustajao - priznaje Rudež.
Karijeru je započeo 2002. godine u zagrebačkom Zrinjevcu pa kao mladić dvije godine kasnije otišao u bijeli svijet. U belgijskom Oostendeu proveo je dvije godine pa potom došao u Split gdje se košarkaški afirmirao i zabijao 11 koševa po sezoni. Uslijedile su dvije ne baš bajne sezone u Olimpiji pa potom Cedevita i Cibona gdje je stekao status jednog od najboljih igrača za novi izlazak u inozemstvo. Godine 2012. došao je u španjolsku Zaragozu gdje je ostavio jako dobar dojam da bi 2014. godine ispunio snove. Potpisao je za Indiana Pacerse.
- Nakon što sam bio prijavljen za NBA draft 2008. godine i na njemu nisam prošao, ja sam iz svoje glave zaboravio na NBA. Cilj mi je bio etablirati se u Europi, pokušati se dokopati ugovora s Barcelonom ili Realom. Nisam o NBA uopće mislio, no kako sam kasnije saznao, ljudi iz Amerike su me pratili od Eurobasketa u Sloveniji 2013. godine. - Nakon dvije sezone u Zaragozi ja sam bio u tako dobroj poziciji u Europi da sam agentu kazao kako nemam namjere odlaziti u NBA na neke provjere. Nisam više bio klinac, a ako me žele, neka mi pošalju ugovor, jer znaju što mogu - kazao je Rudež pa nastavio:
- I u tom trenutku pojavila se Indiana koja je inzistirala da me vidi uživo, da odradim jedan trening, da sa mnom večeraju, vide kakav sam, što mislim. OK, pristao sam doći na taj jedan trening. Kad sam ušao u dvoranu, shvatio sam da sam na terenu sâm. Okolo su bili Larry Bird, Kevin Pritchard i cijeli stručni stožer, ne više od trideset ljudi. I ja jedini igrač. I sat vremena u kojima trebam pokazati što znam. Bila je to visoka stresna situacija. Bio je to klasični NBA work-out, vježbe šuta, vještina, željeli su vidjeti kako vodim loptu, koliko brzo trčim, bio je to pokazni trening. Osjećao sam na sebi u svakom trenutku pogled Larryja Birda, ali kako sam u tom trenutku lebdio na svom samopouzdanju kao nikada u karijeri, jako sam dobro šutirao, a poslije treninga mi je prišao Larry Bird i kazao mi kako bi oni željeli da ja popodne potpišem za Pacerse i da više ne idem niti na jednu drugu provjeru...
U Indiani je odigrao 68 utakmica gdje je prosječno zabijao 4.8 koševa po utakmici. Uslijedile su epizode u Minnesoti i Orlandu gdje nije puno igrao. Uslijedio je povratak u Europu, Valencia, Monaco, Murcia pa nizozemski Donar za kraj jedne lijepe karijere.
Ipak, nešto ga žulja. Medalja koju s reprezentacijom nije nikada osvojio. Najbliže je bio na EuroBasketu 2013. godine kada je Hrvatska za treće mjesto izgubila od Španjolske. Igrao je na pet velikih natjecanja, a prvi put je u reprezentaciju ušao 2004. godine.
- Ponosan sam na svoje vrijeme u hrvatskom dresu, iako ono, na žalost nije okrunjeno medaljom. U reprezentaciju sam ušao 2004. na kvalifikacijama za Euroabsket 2005., kaad je izbornik još bio Neven Spahija. Bio sam na Igrama u Pekingu, na SP 2014., na tri Eurobasketa od 2011. do 2015. godine, bio sam dio i one generacije koja je 2009. osvojila zlato na MI u Pescari. Bio sam u dresu Hrvatske u raznim ulogama, nekada sam bio zadnji koji je otpao, nekada sam imao ozbiljniju ulogu kao na Eurobasketu u Sloveniji 2013. godine i ta će mi reprezentativna epizoda ostati u najljepšem sjećanju. Kao što će najtužnija biti ona iz 2015. godine, kada smo doživjeli veliki neuspjeh u Zagrebu, a kasnije i u Lilleu kad su nas isprašili Česi u osmini finala. Niti ja nisam tada odigrao ništa, ali niti reprezentacija tada nije odigrala ništa. I bio je to moj oproštaj, jer je bilo vrijeme za neka nova lica, procijenio sam da je vrijeme se fokusiram na sebe, na produžetak svoje NBA karijere nakon svih tih silnih ljeta, priprema, lova na medalju koja se nije dogodila. Međutim, taj osjećaj kad nosiš nacionalni dres je nešto neopisivo i ponosan sam što sam imao tu čast - završio je Rudež.