Nikolina Šustić sportom se bavi amaterski, svako jutro istrči desetak kilometara, potom ode na posao u splitsku ekspozituru tvrtke Ericsson Nikola Tesla, gdje kao inženjerka radi u Sistem test odjelu, a nakon toga opet hita na Marjan, po novu dozu kilometara, sveukupno 20-25 kilometara svaki dan.
- Trčanje me veseli, opušta, relaksira, baš guštam trčati... I to od prvoga polumaratona na koji sam se prijavila sa sestrom Natašom do danas - kaže Nikolina, najmlađa hrvatska trkačica koja je pretrčala na službenoj utrci više od 100 kilometara.
Nikolina je na nedavno održanom Svjetskom prvenstvu u Svetom Martinu na Muri istrčala ultramaraton od 100 kilometara za 7:20:34, a u kolovozu je u Berlinu istrčala olimpijsku normu u maratonu 2:42:51 i kandidatkinja je za odlazak u Tokio 2020.
- Tokio je jedan od ciljeva, no nisam tip koji planira. Trčim kad mi se trči, iz tjedna u tjedan odlučujem što ću i kako dalje. Tko zna što će biti za dvije godine, kako na sportskom, tako i na obiteljskom planu. Mnogi treneri misle da bih bila i bolja da ''slušam savjete'', no navikla sam raditi po svom, pa dokle doguram. Takva sam, tvrdoglava...
Fascinantno je to što uz svakodnevne treninge Nikolina radi puno radno vrijeme.
- Na poslu nemam privilegija, radim kao i ostali. Na utrke putujem u petak poslije posla, u ponedjeljak ujutro sam opet natrag... Zna se dogoditi da uzmem dan - dva godišnjeg odmora ako mi baš treba, ali posao odrađujem.
Iako bi netko mogao promisliti da je prehrana djevojke koja istrči 100 kilometara posebna i obilna, Nikolina jede malo, što sugeriraju i njena 53 kilograma.
- Utrke su uglavnom ujutro, na svjetskom smo kretali u 7:00, tako da sam se digla u 4:00, doručkovala kao i obično sirne namaze i dvopek. Tijekom utrke sam gricnula par puta bananu, popila par energetskih gelova koje baš i ne volim, a u drugom dijelu utrke, tamo iza 50. kilometra, redovito bih popila čašu Coca - Cole... I to je sve. Nakon utrke pojedem tjesteninu, rižot ili njoke, meso rijetko, nisam baš od mesa...
Slobodnog vremena baš i nema, a provodi ga sa suprugom.
- Moj život se uglavnom odvija na relaciji Marjan – posao – Marjan, kad predvečer dođem kući pospremim malo što treba, skuham za sutra, i to je to. Suprug je uz mene, četiri godine smo u braku, on me podržava, ali trčanje nije njegov đir.
Nikolina ima i poseban nadimak, poprilično nespojiv s njenom građom. Dali su joj ga engleski reporteri, koji su očito nešto krivo shvatili ili preveli. Jer nadimak je ni manje ni više nego – Slonica!?
- Pukla sam od smijeha kad sam čula, ali, ne smeta mi... Znaju mi na Marjanu dobaciti: ''Evo opet one ptice trkačice'', valjda zbog građe i zbog toga što me redovito vide da trčim... - nasmijala se simpatična Nikolina.
Sportska obitelj Šustić
Malo je poznato da Nikolina ima i dvije sestre, stariju Sandru, i blizanku Natašu. Sandra je bila talentirana košarkašica, koja se danas košarkom bavi rekreativno, dok je Nataša uspješna u veslanju, triatlonu i biciklizmu, tako da se sestre redovito sretnu na treningu na Marjanu.
- Marjan nam je drugi dom. Mi smo vam od malena bile u sportu, stalno vanka, ispred zgrade. Igrale smo nogomet, pa košarku zbog starije sestre, ali nismo se dugo zadržale. Jednom smo se ''iz đira'' prijavile na polumaraton, meni se nije baš svidjelo, a Nike se zakačila, i od tada trči. Svi smo u obitelji bili protiv toga, pitali smo se što joj je, zašto toliko trči, je li prolupala, ali ona je imala neki svoj film, i veliku ljubav koja ju je dovela do naslova svjetske prvakinje.
Neki su u šali znali reći da je Nikolina trčala samo 50 kilometara, te da se na pola trke zamijenila sa sestrom blizankom.
- Često nas miješaju, iako sam ja nešto krupnija od nje. Kad su me vidjeli u Svetom Martinu neki su me pitali zašto sam odustala od utrke, ha, ha, ha... Inače stalno putujem s njom, ponekad i trčimo skupa, pa zbunimo ostale. Istrčala sam i ja maraton, i 50 kilometara, ali nije to za mene, više sam za veslanje i biciklizam, a dobra sam i u triatlonu...
Najstarija sestra Sandra priznaje nam kako je ona najglasniji kritičar, ali i navijač sestrama.
- Teško je opisati riječima koliko sam ponosna na njih, na njihov odnos prema sportu. Svima su pokazale da, što god da se na njihovom životnom putu dogodi, one će dignuti glavu, obrisati prašinu ako su možda pale, razvući osmjeh na licu i krenuti dalje kamo su naumile I što je još važnije uspjele su zadržati onu neku dječju neiskvarenu crtu i zanesenost – kaže Sandra, koja se prisjetila djetinjstva i odrastanja.
- Moje male komične blizanke imale su jedva po 2 kg kada su se rodile, a kosa im je stalno stršala u vis. Stvarno su bile dobrice, osim što su plakale do 4 ujutro, i to ''stereo'', ha, ha, ha... Jedino bi se smirile ako su bile u kolicima, ali čim bi se kolica zaustavila, oglasile bi se dvije ''sirene''. Očito im je i tada jedino bilo važno da su ''u akciji''. Nike je još u inkubatoru, onako mala i tanka, uvijek mahala rukama i nogama, nikad nije imala mira, a Nata bi mirno ležala. Nekako mi se čini da se te njihove osnovne crte karaktera i dan - danas vide. Niku smo od milja zvali ''Živkica'', a Natu ''Nato zlato''.
Stotine preplivanih i istrčanih kilometara...
Seke su od malih nogu bile uporne i tvrdoglave.
- Ta njihova upornost je prvo dolazila do izražaja u njihovim međusobnim dvobojima, a onda, kad su malo narasle, sve tri smo se natjecale. Nije bilo važno u čemu, važno je bilo tko će pobijediti, tko će prvi doplivati do bove, tko će više dužina bazena isplivati, tko će prije taknuti neki zid, više istrčati, duže roniti... Sjećam se jednog njihovog košarkaškog treninga kad su kao male trčale krugove na Benama, tko će više.... Svi su popadali, a one su nastavile, i jedna drugoj nisu htjele pustiti pobjedu. Na kraju ih je trener zaustavio da ne bi morao zvati hitnu pomoć, ha, ha, ha... S njima nikad nije bilo dosadno. Npr. Nata kaže da se ide kupati, pa se javi s Brača da je do tamo doplivala jer su je malo struje odnijele, ili da se malo ode provozati biciklom, pa to njeno malo, ispadne od Splita do Makarske, pa na vrh Biokova, i naravno, natrag. Ili kad Nike ode do Planoga pored Trogira brati masline s prijateljima, ali ne autom, nego do tamo trči. Ili kaže da ide na neku ''utrkicu'' u Zagreb, pa saznamo da je trčala 12 sati u komadu, i to preko 130 km... Vjerojatno ima i luđih stvari za koje još uvijek ne znamo.
Prisjetila se Sandra i njihove prve prave utrke.
- Imale su osam godina, i rekle su da ih je neki nastavnik tjelesnog iz škole prijavio na trku od 800 m. Znam da smo ih teško pustili da to trče, jer tada još nismo do kraja znali smije li se Nike, zbog nekih tada aktualnih problemčića, izlagati naporima. Dobile su zeleno svijetlo da mogu trčati tu trku, i strogu uputu da paze jedna drugu, i da polako trče. I tako, krenula je utrka, mi čekamo, i čekamo, i čekamo... ispred kazališta u cilju, a njih nema. Nisu doduše stizali ni drugi trkači, i već nam je postalo sumnjivo što se događa. I onda su nakon pola sata najbrži stigli do cilja, jer, utrka je bila na 8 km, a ne 800 m, ha, ha, ha... Njih su dvije došle među zadnjima, crvene i zadihane, čvrsto se držeći za ruke.
Sandra je iskoristila priliku i zahvalila svima koji su im pomogli.
- Uz obitelj koja je uvijek tu, voljela bih se zahvaliti svim dobrim dušama, posebno Oli, Mandi i Robiju, a najviše gospodinu Neni Bušeliću koji ih je na svoj poseban način gurao i pomagao.
Nikolina Šustić četverostruka je pobjednica i rekorderka na vjerojatno najtežoj i najprestižnijoj ''stotki'' na svijetu, talijanskom Del Passatoreu (Firenca – Faenza) koji ima čak 40 kilometara uzbrdica. Četverostruka je pobjednica i utrke ''Wings for Life'' u četiri različita grada, s istrčanih 53.7 kilometara ima drugi rezultat na svijetu, 50 metara manje od Portugalke Vere Nunes. Na dugim utrkama ključna je psihička snaga, jer svakoga trkača kad - tad uhvati kriza.
- Na svakom ultramaratonu uhvati vas kriza, ali sad već imam dovoljno iskustva i godina, toliko utrka u nogama da znam da samo treba nastaviti trčati. Za ultramaratone treba imati jaku glavu, pogotovo na dužim utrkama. Za sada sam najduže trčala 130 kilometara, no ''stotka'' mi je nekako prava mjera, možda za koju godinu pokušam i nešto duže utrke, ali o tome ćemo nekom drugom zgodom...