Jedan je džip s ukrajinskim tablicama na parkingu. Prolaze grupe boraca iz cijele Europe, trenirke odaju koja im je domovina. Kurtoazni pozdrav kimanjem glavom, uobičajeno za sportski svijet. Ali jedna je reprezentacija ipak ovdje posebna.
- Sinoć su u predvorju hotela snimali poruku svojim vojnicima, svi smo oko njih klicali "Slava Ukrajini". Ma baš su dragi, simpatični i svi ovdje trude se ugoditi im - priča nam zaštitar u porečkom hotelu Albatros, dok su ukrajinski borci na dnevnom odmoru.
- Mi smo uz vas i slava Ukrajini - vodio je govor glavni izbornik A reprezentacije Leonid Loivskij.
Borbe se približavaju, treneri se trude zadržati fokus na natjecanju - a to je Europsko U22 prvenstvo - ali nije lako. I nitko im ne zamjera.
U Poreč je na EP stiglo 36 boksača i boksačica iz Ukrajine. Dio njih iz Njemačke s njemačkim reprezentativcima, dio iz Ukrajine.
- Bili smo na trening kampu u Lvivu i odande krenuli u Poreč autobusom. Vozili smo se 20 sati. Ne, nismo imali problema putem - govori nam izbornik U22 reprezentacije Serhij Gluščenko.
Da bi uopće, kao punoljetni muškarci, napustiti Ukrajinu, trebala im je posebna dozvola.
- Ministarstvo sporta nam je izdalo dokument.
S obvezom povratka nakon nekog određenog vremena?
- Zaista ne znamo. Neki se trebaju i žele vratiti, neke ćemo povesti u Njemačku, hrvatski nam je savez ponudio da ostanemo ovdje nakon EP-a. Razmišljamo i o ostanku ovdje, dobra je to ideja, ali planiramo vratiti se, moramo dogovoriti s ministarstvom i našim savezom - priča Gluščenko uz (prevoditeljsku) pomoć tim menadžerice Anastasije Moločko. I zaključak s kojim se slaže cijeli civilizirani svijet:
- Nadamo se da će rat sutra završiti i da ćemo svi otići kućama.
Kako su se uopće pripremali za EP?
- Dečki u Njemačkoj trenirali su u tamošnjem olimpijskom centru, po tri treninga dnevno, bez problema, a ovi koje je rat zatekao kod kuće trenirali su u svojim klubovima. Pripreme nam je prekinuo rat, ali okupili smo se i došli - priča Gluščenko, na čijem se licu vidi zabrinutost. Osijeh tek stidljivo proviri. I rijetko.
Je li vam prioritet ostvariti dobar rezultat ili poslati poruku (sportskom) svijetu da ste tu, snažni i ponosni? I maknuti se iz pakla rata te raščistiti misli?
- Mi smo sportaši i u svakom natjecanju idemo u ring pobijediti. Tako je i ovdje.
Jeste li razmišljali o otkazivanju nastupa na Euru?
- Na trenutke smo se pribojavali da nećemo uspjeti doći i nastupiti, ali cijelo vrijeme nam je plan bio doći i u ovoj izvanrednoj situaciji i uz veliku pomoć vašeg saveza, odlučili smo doći i sudjelovati.
U najjačem sastavu? Ili neki borci ipak nisu mogli doći? Izbornikov je glas uto postao još tiši te je izustio:
- Ne, nisu došli svi najbolji boksači. Neki su iz drugih krajeva Ukrajine i nisu uspjeli doći do Lviva, neki su u inozemstvu...
A neki? Možda poput Usika, braće Kličko, Lomašenka... u vojsci?
- Da, neki su otišli u rat.
Koji sat ranije Ukrajinski je boksački savez objavio da je tamošnja boksačka obitelj ostala bez još jednog člana, da je u oružanim sukobima poginuo Valerij Fedorovič, boksački trener, koji je zapovijedao jedinicom u bitkama u regiji Luganjsk.
Sportskog psihologa u timu nemaju, a Gluščenko nikad nije pripremao i vodio borce u ovakvoj situaciji. Ovo mu je, kaže, peto europsko prvenstvo.
- Da, sve je drugačije, ali imamo i poseban motiv - ponosno kaže.
U Hrvatskoj se osjećaju odlično, vrlo dobrodošlo.
- Dobra je organizacija, smještaj udoban, hrana... imamo sve uvjete. HBS je stalno u kontaktu s našim savezom i osjećamo se jako dobro. Hrvati su doista gostoljubivi - uglas će Anastasija i Serhij.
Stalno su na vezi s najbližima.
- Internetske komunikacijske veze su odlične, stalno smo na vezi porukama, pozivima. Pratimo sve vijesti iz domovine, znamo što se događa.
Imate li boraca iz Harkiva i Mariupolja, koji trpe strašna razaranja?
- Imamo jednog borca iz Harkiva.
HBS je organizirao smještaj i treninge za sve ukrajinske borce i njihove obitelji, u Zagrebu i Dalmaciji. Ali...
- Mnogi su nam savezi ponudili pomoć, hrvatski među prvima, ali moramo razmišljati o budućim natjecanjima, neki su borci u Ukrajini, razmišljamo kako ih dovesti, mnogi imaju i obitelji i djecu, neki su u vojsci i ne žele svi otići... Tako da još ne znamo hoćemo li nakon EP-a ostati u Hrvatskoj, to moramo dogovoriti s našim savezom, Ministarstvom sporta...
Da, osjećaju se lijepo u Hrvatskoj i voljeli bismo da ostanu. Ali još bismo više voljeli da rat završi i da mirno mogu otići kućama.