24sata: Kako je biti umirovljenik već godinu dana?

U početku je bilo jako čudno. Kao da si na odmoru. Ne dolazi ti do glave da je gotovo. Najbolji osjećaj je bio kad me je zaboljela noga. Nije bilo zabrinutosti kako ću odigrati meč, već sam se samo nasmijao.

24sata: Mnogim sportašima često je teško prihvatiti kraj karijere. Jeste li vi možda radili s psiholozima?

Kraj karijere je kao skok kroz prozor. Pitanje je samo hoćeš li pasti jedan kat ili deset katova. Prema gore više nema. I zato sam, s ciljem da padnem što manje katova, angažirao jednu tvrtku koja me je tri godine pripremala za razdoblje nakon tenisa. Najteže je bilo upoznati samog sebe, zapravo otkriti jesi li sposoban biti lider, asistent, nešto treće... Dakle, nisu u pitanju psiholozi nego tvrtke koje pripremaju igrače.

24sata: Kako Ivan Ljubičić posluje u mirovini?

I dalje zarađujem više novca nego što ga mogu potrošiti. U nekim segmentima zarađujem bolje, a u nekima lošije. Iz današnje perspektive znam da bih možda ulagao novac drukčije nego prije nekoliko godina. Ali i tenis bih danas igrao drukčije. Evo, uložio sam u projekt izgradnje stanova u Rijeci i ljudi to prepoznaju.

24sata: Mnogo naših tenisača baš se i ne snalazi u mirovini. Projekti Orešara, Majoli i Ivaniševića neslavno su završili. Zašto?

Mnogi daju novac na osnovi nekakve prezentacije. Ja nisam taj tip. Ako se radi o brodogradnji, ja ću to detaljno ispitati. Moram biti osobno involviran u nešto da bih uložio. Mnogi od njih opekli su se i u suradnji s bankama. Naučio sam da treba izbjegavati partnerstva s bankama. Oni to zovu partnerstvom, ali daleko je to od toga.

24sata: Kako to da mnogo sportaša završi u bankrotu?

Košarkaši i nogometaši često su okruženi sumnjivim tipovima koji mnogo izvlače iz njih, a potom ih napuste. Moja formula je da, ako imaš novac, ako uložiš u pet, pa i 20 projekata, moraš biti spreman na poraze. Volio bih da sam pobijedio u svim mečevima u karijeri, ali nisam. Kod nas se dosta crno gleda na te situacije kad nekom propadne neki projekt.