Poslije 25 godina sportskog rivalsta između Srbije i Hrvatske i svega što smo proživjeli bodreći naše sportaše, reprezentacije i klubove u međusobnim susretima, koji su nosili veliki nacionalni naboj i za većinu bili "više od igre" - meč u Splitu ne može biti  poseban, kako ga pokušavaju predstaviti s obje strane.

Pamtite Mijatovića i Stankovića, mi se sjećamo Mandžukića i Olića. Boljela vas je Đorđevićeva trica '97, nas Šolin obranjeni zicer Sudžumu za polufinale u Tunisu 2005. Niste zaboravili šok u Kranju, a mi potapanje u Melbournu... Za dva i pol desetljeća bilo je svega i svačega. Radovali smo se, plakali i, na kraju krajeva – preživjeli i nastavili dalje.

Bila su potrebna desetljeća da se donekle oslobodimo stega prošlosti i da se strasti smire do, ipak, razumne mjere. Da na sportske dvoboje gledamo onako kako je jedino ispravno – kroz sport!

Nema razloga da tako ne bude i u petak. Na uvrede smo se navikli i taj dio navijačkog folklora, bilo da se igra u Srbiji ili Hrvatskoj, ne možemo izbjeći i spriječiti, naravno i kad igramo međusobno. Tabloidni portali skupljat će klikove, neki raspirivati mržnju, a za dva dana sve će biti zaboravljeno.

A sada malo o prvom kolu Eura.

Iz perspektiva prosječnih ljubitelja rukometa u Srbiji, ali i ljudi koji su daleko više u materiji i pažljivo prate prilike, djeluje da Srbi bez pravog pokrića grade pretjerani optimizam pred početak europskog prvenstva, a posebno za premijerni meč protiv domaćina, 12. siječnja u Splitu.

Odmah da se razumijemo, da Srbija ne igra protiv Hrvatske, siguran sam, vrlo mali broj ljudi bi ovdje i znao da u "komšiluku" počinje veliko natjecanje sve zajedno sa "orlovima". Za razliku od Hrvatske, rukomet u Srbiji, iako je po masovnosti odmah iza nogometa, izumire. Na margini je, u mraku tunela, a svjetlost se ne nazire. Interes naroda je na minimumu, dvorane su prazne, klubovi jedva spajaju kraj s krajem, profesionalizan nestaje... Primjerice, kod nas igrač najjačeg ranga dođe s posla i ako nije jako umoran ode na trening. Da napravite anketu na ulicama srpskih gradova, pa čak i Novog Sada, siguran sam, da bi vam malo tko dao točan odgovor na pitanje tko je prvak države.

Sve manje se, nažalost, prati i reprezentacija. Povjerenje javnosti i navijača srpski rukometaši davno su potrošili, iscijedili  su ga do posljednje kapi. "Orlovi" od 2012. i Eura u Beogradu, kada su osvojili srebro, ne samo da nisu napravili rezultat vrijedan pažnje, već su redali neuspjehe i ogromna razočaranja.

Propustili smo dva posljednja Svjetska prvenstva u Kataru i Francuskoj, u Španjolskoj 2013. eliminirani smo u osmini finala, na Olimpijskim igrama u Londonu nismo prošli grupu, a na europskim prvenstvima u Danskoj i Poljskoj kovčege smo pakirali već poslije prve faze. Na svaki od spomenutih turnira išli smo naoružani ambicijama, razmetali se obećanjima, a vraćali se u rasulu, posvađani i pognutih glava. Problem je u sistemu, jer jednostavno ne postoji. Sve fukncionira ad hoc, pozivaju se igrači, postavljaju selektori, razmišlja o budućnosti...

Izjave se ni ovaj put ne razlikuju, čak neki vide Srbiju i u borbi za medalje. Nejasno je na osnovu čega danas momčad koja u poslednjih šest godina nije ništa uradila, u takvom raspoloženju (iako je pitanje da li i iskrenom) kreće put Dalmacije? Zar silni porazi i neuspjesi, kritike javnosti i uvrede navijača, previranja, otkazi nisu bili dovoljni da mirno i skromno dočekamo početak prvenstva, a ne u euforičnom raspoloženju s idejom da će Hrvatima usred Splita biti teže nego nama?

Ne želim zvučiti ni kao da bi izbornik Jovica Cvetković i njegovi puleni umjesto srpske zastave na predstavljanje momčadi u punoj splitskoj Areni trebali iznijeti bijelu zastavu. Naprotiv! Međutim, ne priliči ni da se bez pokrića, a sudeći po izjavama iz i oko stožera "orlova", tako ambiciozno krene na domaćina, na reprezentaciju koja ima sedam vezanih nastupa u polufinalima europskih prvenstava (ukupno osam i dva finala).

Umjereno i skromno sa izjavama pred početak Eura, a na terenu, ako mogu, neka zagrme i "pričaju" koliko i šta žele. Neka oni sputaju atmosferu, a ne ona njih. Uostalom, nije to nikakav "meč života" (bio je protiv Danske u Beogradskoj areni 2012.), za Srbiju nije čak ni najvažnija utakmica u grupi. Pogrešan pristup susretu koji mnogo veći naboj ima izvan terena, na tribinama i u medijima, mogao bi biti fatalan za daljnje utakmice. Ova utakmica definitivno nije "biti il' ne biti", barem ne za Srbe, a vjerujem ni za Hrvate!

Poraz neće biti tragedija, kao što ni pobjeda neće značiti medalju.

Eventualni trijumf protiv Hrvatske neće nam ništa donijeti ako, recimo, izgubimo od Švedske i Islanda, dvije preozbiljne skandinavske momčadi, za koje će i te kako biti potrebno puno energije, truda, kao i hladna glava da se dobiju.

Hrvatska je jaka, favorit za medalju i to je, manje više, svima jasno. Kvalitetu ima i Srbija. Ima i hraborst. Ima Vujina, Đorđića, Ilića, Vujića, Stojkovića, Šešuma... Ima i rukometnog umjetnika - Petra Nenadića.

Neka u petak u 20.30 svi uživaju u rukometu i neka pobijedi bolji!