Bila je sredina lipnja, 2003. godina, kad je iz Vrbovskog stigla strašna vijest s još strašnijim naslovom: "Poginula dva dječaka i dvije žene, preživio samo jedan dječak". U nesreći u naselju Močile smrtno su stradale Jasna Sokolović (38), Ivančica Sokolović (40) te Jasnina djeca Goran (16) i Darko (8), a njihov brat Dino (15) teško je ozlijeđen. Stravična nesreća, poklopila ih prikolica s kontejnerom koju je vukao kamion, vozač kamiona je i krivac...
POGLEDAJTE VIDEO:
Prošlo je 15 godina od tad. Ovo "teško je ozlijeđen" značilo je da su Dinu amputirane obje noge. Teško da ti život može opaliti težu šamarčinu od toga. Ostaneš bez majke i braće, teški si invalid... Situacija idealna za pokleknuti, odustati, poslati sve u vražju mater.
Ili možeš, ako si frajer poput Dina Sokolovića, otići u - sport. Koji? Nevažno. Za potrebe ove priče neka to bude skijanje na monoskiji, jer sad je to aktualno, ali Dino je i rukometaš, i košarkaš, i hokejaš, i pokretač, čovjek koji okuplja.
- Nije bilo lako nakon te nesreće, ali eto, život je morao ići dalje. Bio sam još dijete pa je to drukčije... Trebalo mi je četiri, pet godina da se skroz priviknem. Morao sam prihvatiti situaciju koja nije bila laka, ali nisam imao drugog izbora nego krenuti dalje najbolje kako znam i umijem - prisjetio se Dino.
Uz sve ostalo, trenirao je svestrani Sokolović i plivanje, no 2007. se prebacio na skijanje. I to zahvaljujući - Janici Kostelić.
- Da, ona je zaslužna. Monoski klub Zagreb je od donacije dobivene od prodaje onog Janičinog štapa, koji joj je ispao na utrci na Sljemenu, uspio skupiti novac za dvije monoskije i pet dana treninga u Austriji. Ja sam se javio na njihov poziv i na kraju otišao u Austriju. I tako je sve počelo - priča Sokolović.
U svijetu paraolimpijskog sporta Dino je poznato ime. Dvostruki olimpijac, pobjednik u najjačim utrkama... I zato se može reći da je Sokolović u Pyeongchang došao kao jedan od favorita za medalju.
- Sigurno ću nastupati u slalomu i veleslalomu, a sasvim sigurno neću nastupati u spustu. U svakoj disciplini se očekuje između 30 i 40 skijaša... Da, po svemu što sam dosad pokazao, očekujem da ću se u slalomu boriti za medalju. Imam šansu, ali bit će teško, morat ću skijati najbolje što znam da bih to ostvario. Malo će mi trebati i sreće - svjestan je Dino, koji prije četiri godine sreće baš i nije imao.
- U Sočiju sam nakon prve slalomske vožnje bio vodeći, da bi u drugoj izletio. Šteta, zapravo mi nedostaje samo ta medalja, s najvećeg natjecanja - govori Dino.
Nema dvojbe da je zaslužio da se to i dogodi, ali tu su i protivnici, ljudi iste kategorije... A riječ je o opasnom sportu, u kojem ima i ozljeda, ali i velikih brzina.
- Na ZOI-ju u Sočiju izmjereno je da su spustaši vozili i 120 km/h. Ja sam u superveleslalomu išao 100 km/h - kaže Dino i nastavlja:
- Bilo me je strah, priznajem. Na početku sam bio puno oprezniji, išao sam lakše, kontrolirano, bez velikog rizika. Velike su to brzine, ali sad sam već iskusniji pa nema ni straha.
Naravno da ne bi Dino, koliko god bio multitalentiran, sve ovo mogao izvesti sam. Spojiti nekoliko sportova, biti u vrhu u skijanju, boriti se za olimpijsku medalju...
- Moj trener Luka Dobrinić brine se o meni. Vodi me na stazu, nosi mi skije... Tajnik paraolimpijskog saveza Dragutin Katunar zadužen je za financije, a velika potpora mi je i moja djevojka Barbara Polšek, ona je uvijek je uz mene. Naravno, i moj otac - nabrojao je Dino "svoje ljude".
I svi oni ovih su dana pred velikim izazovom. Otvara se šansa da se Dino Sokolović upiše u olimpijsku povijest, da dođe do te nedosanjane medalje, ali zapravo to i nije presudno važno. Jer, kako god završilo na skijalištu, teško se oteti dojmu da je Dino Sokolović već pobijedio.