Dani Olmo u srijedu je ponovno pokazao klasu, ovog puta u dresu 'furije' i zabio gol u drugoj uzastopnoj utakmici za nacionalnu selekciju. Povodom odličnih predstava dao je opsežni intervju za 'The Players Tribune' u kojem je, između ostalog, otkrio kako je to španjolski 'klinac' od tek napunjenih 16 godina napustio rodnu domovinu i uputio se u Zagreb za kojeg do tad nije niti čuo...
- Znam što mislite. Znam što želite znati. To je pitanje koje stalno dobivam. Kako sam iz Barcelone otišao u Zagreb, a zatim u Leipzig. Kako katalonsko dijete, rođeno samo 25 kilometara od Camp Noua, onako odlazi iz La Masije u Hrvatsku. U Barceloni sam igrao na nevjerojatnim turnirima, upoznao nevjerojatne ljude i naučio toliko toga. Čak sam jednom morao odigrati utakmicu na Camp Nouu. Na tom terenu. Sveta zemlja. San. Pa, zašto sam nakon sedam godina napustio ovo nevjerojatno mjesto? Nisam se uplašio kao kad sam iz Espanyola otišao u Barcelonu. Nisam plakao. Već sam živio daleko od kuće. Morao sam izaći iz zone udobnosti, a ovo mi se činilo prirodnim sljedećim korakom, čak i sa 16 godina.
U Dinamo je došao kao dječak, a otišao kao izgrađeni nogometaš, ali i čovjek
- Otac mi je rekao: “Ova momčad, zagrebački Dinamo, želi od tebe napraviti svoj projekt. Oni žele sve uložiti u tebe". To je sve što sam trebao čuti. Nije me bilo briga gdje je to ili da je to izvan 'Liga petice'. Nisam znao ništa o Hrvatskoj, ali znao sam da bih se u Barceloni mogao 'izgubiti u sustavu', postajući još jedan igrač, bez jasnog puta do prve momčadi. U Barceloni sam bio u istoj dobnoj skupini kao i Carles Aleñá, Marc Cucurella, Carles Pérez. Gledajući unatrag, sada je još samo Carles Aleñá u Barceloni, a i on je vani na posudbi. Ostatak mojih suigrača sad su u drugim klubovima ili u Barceloni B. Bilo je vrlo teško probiti se u prvu momčad.
- Predsjednik zagrebačkog Dinama, Mirko Barišić, rekao mi je da će me razviti, staviti u prvu momčad, pružiti mi iskustvo u europskim vrhunskim natjecanjima i, povrh toga: prodati me za najveći novac u povijesti kluba. Dinamo je poznat po tome što kroz prodaju mladih igrača najboljim europskim klubovima zarađuje ogroman novac. Do tog trenutka njihova najveća prodaja bila je Luke Modrića Tottenhamu za 21 milijun eura, još 2008. Kao tinejdžer, čuvši da vam netko toliko vjeruje, da vam kaže da biste na kraju mogli biti vrjedniji od Modrića ... Pa, vau.
- Blistao sam. 'Upecali' su me. Nije mi trebalo dugo da se i ja navučem na Hrvatsku kao zemlju. To je nevjerojatno, lijepo mjesto i još uvijek ga smatram svojim drugim domom. Tijekom praznika, kad imam pauzu, imam izbor: mogu otići u Španjolsku, gdje je moja obitelj, ili mogu u Zagreb ... gdje je moja druga obitelj - nahvalio je Olmo 'Lijepu našu'.
Došavši u Zagreb, o Hrvatskoj je znao jako malo skoro pa i ništa, a nakon toliko godina provedenih u Dinamu naučio je kulturu, povijest pa čak i mentalitet Hrvata.
- Hrvatska je nevjerojatna zemlja, ali još uvijek je mlada, znate? Još uvijek postoje znakovi rata koji se dogodio ne tako davno, a mnogi se ljudi još uvijek oporavljaju od njega. To je bilo manje očito u nekim većim gradovima poput Zagreba, ali kad bi Dinamo išao igrati u manja pogranična mjesta, posljedice rata i dalje su bile jasne. Kako mogu objasniti ...? To je kao ... na tim mjestima udišete drugačiji zrak. U nekim gradovima još uvijek možete vidjeti rupe od metaka u zidovima i djecu koja igraju nogomet na terenima ispred zgrada oštećenih bombama. Te su mi slike ostale u mislima. Šokiralo me. To je teška stvar s kojom se treba nositi. Kao rezultat toga, neki su ljudi ostali vrlo zatvoreni po tom pitanju. Neki još uvijek nisu u potpunosti preboljeli ono što se dogodilo. Neki nisu krenuli dalje.
Utakmica s Hajduk 2017. 'urezala' mu se u sjećanje
Najdraži gol mu je protiv Hajduka kada je ušao s klupe i zabio za pobjedu. Do tog trenutka još nije osjetio što znači prava nogometna atmosfera.
- No, ma koliko nevjerojatan bio moj nogometni put do sada, moram reći da se možda ništa ne ističe kao jedna utakmica iz mog vremena u Hrvatskoj. Ne mogu vam ne reći o tome. Dinamo Zagreb protiv Hajduka. Vječni derbi. Ta igra, čovječe. To je poput 'El Clasica', ali još intenzivnije! Kako to mogu objasniti? U Hrvatskoj su Dinamo i Hajduk poput mame i tate. To je nevjerojatno. Svatko bira stranu. Nitko nije neutralan. Čak i daleko od travnjaka, kad god bih se 'spustio' na jug do Splita, osjećao bih se neugodno. Kao da ne bih trebao biti tamo. Kao da sam iza neprijateljskih linija ili tako nešto.
- Ponekad bi mi ljudi govorili ulici neugodne stvari! Recimo da se nisu htjeli slikati sa mnom. Ali imam sreću da nisam tamo susreo nijednog pravog "ultrasa". Možda im nije pomogla ni činjenica što nikada nismo izgubili od Hajduka dok sam ja bio tamo - rekao je kroz smijeh.
- Trebala mi je lopta. U 78. minuti se to dogodilo. Lopta mi je savršeno 'sjela' na 25-ak metara. Pogodio sam je jako i nisko. Golman se bacio, ali nije joj se ni približio. Bilo je savršeno. Bilo je prekrasno. Stadion je eksplodirao. Eksplodirao sam. Samo sam ponavljao: „Qué hermoso es el futbol…. Qué hermoso es el futbol! " (op.a. Koliko je lijep nogomet) dok su se moji suigrači oko mene slavili. Nisam siguran koliko ih je razumjelo, ali dobili su osjećaj! Nogomet je ipak univerzalan. Na kraju smo pobijedili u utakmici 3–1, ali taj mi je gol sve promijenio. Bio je to trenutak koji mi je otvorio vrata. To mi je još uvijek jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu.
Vječno će biti zahvalan Hrvatskoj
- Toliko je ljudi kojima moram zahvaliti na dosadašnjoj priči, od brata Carlosa i oca Miguela do mojih trenera u La Masiji, svih u Dinamu što su vjerovali u mene, hvala i Leipzigu što su me prepoznali kao sljedeći projekt. Ali od svih ljudi i mjesta na kojima moram zahvaliti, Hrvatska je pri samom vrhu. To je nevjerojatna zemlja koja mi je dala pet nevjerojatnih godina, u kojima mi je najbolji klub u zemlji stvorio svoj projekt. Toliko dugujem Hrvatskoj, svom drugom domu.
- Započeli smo intervju s vašim pitanjem. Sad ću završiti sa svojim. Koliko je lijep nogomet?