Dok brat nije zaigrao za prvu momčad, obitelji je bilo jednostavno, navijali su za mene. Ali sada će biti problem. Tata Petar koliko-toliko pređe preko toga i navija za obojicu, ali mami Silvani je najgore. Bezveze joj je da igramo jedan protiv drugoga, ona bi najradije da jednoga od nas izbace iz sastava i da ne igra, haha.
Priča nam to Josip Jukić (24), ragbijaš zagrebačke Mladosti, uoči finalne utakmice hrvatskog prvenstva u gostima protiv Sinja (16.30 sati). Tko pobijedi, tko bude bolji u tih 80 minuta, osvojit će pehar, a iste se momčadi tjedan dana kasnije sastaju u Zagrebu u finalu Kupa.
U oba finala trebali bi se namjeriti brat na brata! Jer Mateo Jukić (17) igra za Sinj.
Završio sam FSB i radim u struci
- Jedini sam u Mladosti koji sam igrao za Sinj, ali imamo još nekoliko igrača sinjskog porijekla. Evo, naš igrač Brečić i Sinjanin Pavlović prvi su rođaci. Ja sam došao u Zagreb na studij, Fakultet strojarstva i brodogradnje, nedavno sam završio preddiplomski, još mi je ostao diplomski, i već radim u struci - pojašnjava Josip kako je završio u dresu Mladosti.
Nego, jeste li se čuli uoči finala?
- Čujemo se brat i ja nakon svake utakmice, pogledamo snimke, pohvalimo jedan drugoga, ja, kao stariji i iskusniji, ukažem što je Mateo mogao bolje ili uoči utakmica na što da obrati pažnju kod suparnika... Ali sad, prije finala, nismo se čuli. Čekamo da se vidimo kod kuće.
A to će biti obiteljska fešta...
Kao Dražen i Aco Petrović
- Brat je organizirao obiteljski ručak prije utakmice i dolazak šire obitelji na utakmicu, toliko je samouvjeren. I to je mito da navijaju za njega, haha.
Znate li priču o Drženu i Aci Petroviću? Kad je uoči utakmice Šibenke i Cibone Dražen na vrata sobe napisao bratu poruku "Bodovi ostaju ovdje". Hoće li slično biti i u domu Jukićevih u subotu?
- Haha, iako sam stariji, nije mi svejedno proći kraj njega, veći je i jači, pa ću se prije ja zaključati u sobu.
Mateo je ove sezone zaigrao za prvu momčad Sinja i već su se sučelili u derbiju osnovnog dijela sezone.
- Kad smo prvi put igrali jedan protiv drugoga, njemu je to bio debi za prvu momčad i imao sam osjećaj da se tražimo po terenu.
Nema popusta protiv brata
Jeste li išli lakše na brata, s više opreza? Ili možda još jače i žešće, da dokažete tko je prvi ragbijaš u obitelji?
- S moje strane nema kalkulacija, kod njega možda ima. Neću ići ništa lakše nego na druge suparničke igrače. Obojica smo treća linija skupa, tako da se gledamo i nadmećemo često tijekom utakmice. I kod obaranja nema kalkulacija.
Zanimljivo, igraju jedan protiv drugoga, a nikad nisu zaigrali zajedno.
- Ja sam utjecao na njegov izbor da igra ragbi jer s 13 godina sam se upisao, a on kad mu je bilo desetak. Pratili smo se dosta, ali nikad nismo zajedno igrali jer sam više od šest godina stariji. Ako i on dođe studirati u Zagreb, možda zaigramo skupa - dodao je Josip i zaključio o finalu:
Ragbijaši su amateri, ne stignemo više trenirati
- Svi smo na broju. Sinj je favorit, nedavno je izgubio od Ljubljane, a prije toga u dvije godine samo jedanput, od nas, i bit će teško. Za obje momčadi. Teško je nama, amaterima, organizirati više treninga, jedino su sad, dok se pripremamo za finale, malo duže trajali, da se posložimo i pokušamo popraviti neke stvari.
A Mateo nam je otkrio:
- Dogovorio je tata ručak kod kuće za širu obitelj pa će svi na teren gledati utakmicu. Koliko sam ja upoznat, majka će navijati za brata, a tata za mene!
Kako to?! Zar neće majka za mlađeg sina?
- Jer sam ja snažniji pa ne želi da ozlijedim brata!
OK, ima smisla...
Svejedno mi je zabio se u njega od 100 ili nekog od 120 kila!
- S bratom redovito razgovaram nakon utakmica, sad prije finala nismo se čuli. Naravno da prihvaćam njegove savjete i učim od njega... Da, mogu reći i da mi je uzor, zbog njega sam i došao na ragbi, nakon što sam probao i nogomet i rukomet i košarku.
Mateo se dobro sjeća svog debija.
- Na brata sam išao odmah u svom debiju. Ušao sam umjesto Majića, koji se ozlijedio, i bez problema odigrao sam 40-ak minuta i pokazao što znam. Svi su mi čestitali, i moji i mladostaši. A drugu utakmicu, u Zagrebu, nisam mogao igrati jer sam bio s juniorskom reprezentacijom. Isto mi je zabio se u njega od 100 kila ili u nekoga od 120 kila, nema kod mene straha. A ni obzira. Bilo je situacija na toj utakmici u kojim sam se jako zabio u njega, kao i on u mene, nema popusta.
Na kraju je optimistično najavio:
- Pune tribine bit će sigurno, favoriti smo jer igramo kod kuće, a tko god dolazi u Sinj, mora imati tremu. Pogotovo kad je finale. Neće mladostašima biti lako...