Kao igrač bio je silno talentiran, ali volio je jako i život. Kavana mu je bila dnevni boravak, pa nikad nije opravdao svoj vrhunski potencijal. A kao trener? E, tu je Ivica Tucak najbolji na svijetu. I hrvatska reprezentacija pod njegovim je vodstvom proglašena prvom silom svijeta. Sa zlatom oko vrata iz Budimpešte.
- Uh, noći sam spajao, muzika, kavana, cigarete... Otvoren sam i iskren čovjek, volim muziku i društvo, kad imam priliku sjesti s prijateljima, pa ako su tu još klapa ili tamburaši... Ma, mogu tako provesti dva dana. Zna biti jako lijepo - istaknuo je Tucak.
Uz takav slobodniji pristup profesionalizmu današnji izbornik nije ni izbliza opravdao svoj silan igrački potencijal.
Opekao se na pokeru
- Bio sam jako talentiran, sa 16 godina igrao sam u prvoj sedmorki Solarisa, koja se s Partizanom borila za naslov. S mladim reprezentacijama sam osvajao svjetska i europska zlata, no u seniorima nisam ostavio trag. Žao mi je zbog toga, vjerujem da sam imao kvalitetu, no nisam imao dobar pristup. Rano sam počeo ostvarivati svoje ambicije i nisam se znao nositi s time. A nitko me nije znao usmjeriti. Iskreno, biti bećar i reprezentacija ne idu skupa. To današnjim igračima uvijek govorim. Ako ću biti do kraja iskren, danas Tucak izbornik nikad ne bi zvao u momčad Tucka igrača - nasmijao se izbornik.
I danas je donekle bonvivan, premda, i sam će reći, puno zreliji bonvivan. I, kao svaki Dalmatinac, voli igrati na karte. Premda su ga i one često znale gurnuti u probleme.
“Volim brzo voziti, platio sam već puno kazni. Najviše čak 2000 kuna” - važno mu je brzo stići na odredište
- Da, volim karte. S društvom bacim briškulu ili trešete za klopu. Igrao sam ranije i poker, davno je to bilo, ali sam se opekao. Ako niste vrsni, dobit ćete po ušima. A ja sam dobio po ušima. Nakon toga sam rekao da igram samo za piće i klopu. Brzo sam naučio da poker nije za mene - priznao je.
Uz njega su uvijek i cigarete, porok kojeg se jednostavno nikako ne može riješiti.
- Da, nažalost, pušač sam, ne mogu pobjeći od toga. Imao sam period života od osam ili devet godina kad nisam pušio, ali vratio sam se cigareti...
Umirim se uz ‘Aleluja’
Ljubav prema dobrom vinu, cigaretama i glazbi nekako su se spojili u izbornikov najdraži ritual prije utakmica.
- Uvijek sat i pol prije utakmice volim u miru zapaliti cigaretu i pustiti si Leonarda Cohena. Njega obožavam, ima taj glas koji je božanstven, jednu mirnoću u interpretaciji. Čim ga čujem, odmah se nekako umirim, a to mi prije važnih utakmica puno znači. Imam njegovih pjesama na iPhoneu, "Aleluja" je fantazija... Ma čudo jedno.
“Ne volim techno i turbofolk, a jazz mi bubnjići jednostavno ne prihvaćaju” - nema mu do tamburaša i klapa
U hotelskoj sobi će si pustiti glazbu, no u autobusu, na putu do bazena, glazba ipak ne dolazi u obzir.
- To je pravilo jer koncentracija mora biti na maksimumu. Meni ne bi odgovaralo da u autobusu trešti glazba. Važno je da igrači imaju u tim trenucima mir jer čekanje tih velikih utakmica, polufinala i finala, izuzetno je stresna, psihološki zahtjevna situacija. Znate što, tijekom natjecanja izgubim i po pet kilograma samo zbog nervoze. Svako prvenstvo puno potroši čovjeka.
Igrao za Crvenu zvezdu
Igrački put ga je od 1989. do 1991. odveo u Beograd, pod kapicu Crvene zvezde.
- U trenutku poziva za mene je to bila velika čast. Trener momčadi bio je Nikola Stamenić, za mene jedan od najvećih trenera s kojima sam radio. Puno mu dugujem, od njega sam mnogo naučio. Pozvao me u Zvezdu, dobio sam odličan ugovor, a u to vrijeme stvarala se i jaka Zvezda. Bilo je to tad ispunjenje mojih igračkih ambicija. Premda sam bio tamo uoči početka rata, nikad nisam imao baš nikakvih neugodnosti. No kad je rat počeo, nisam dvojio, raskinuo sam ugovor i vratio se kući, u Šibenik.
- Pokojni Duško Antunović zbog igranja u Zvezdi nije me pozvao u reprezentaciju. To me silno pogodilo. Rekao mi je ‘Nisam te mogao zvati’, ali ne znam što bi to značilo. Bilo je puno igrača koji su igrali tamo... Ma, o tome više i ne razmišljam - kaže Tucak.
Naš izbornik bio je i dragovoljac Domovinskog rata. Životna je to epizoda o kojoj nerado govori.
- Moj udio bio je toliko mali da potenciranje toga u odnosu prema onima koji su branili Hrvatsku godinama, ili onima koji su dali živote, nema baš nikakvog smisla. To ne želim. Sutra bih opet uzeo oružje da treba obraniti Hrvatsku. Jesam li se bojao? Pa, nije mi bilo svejedno, naravno da se u nekom trenutku pitate hoćete li se vratiti doma...
Na klupi Hrvatske je od 2012., no premda je prije 2017. već osvojio svjetsko srebro i broncu te olimpijsko srebro, nekako se čini da ga je javnost počela doživljavati kao pravog nasljednika Ratka Rudića tek nakon ovogodišnjeg svjetskog zlata iz Budimpešte.
Uspješniji i od Rudića
- Priznat ću, u jednom trenutku su me smetale neopravdane kritike, dosta me se blatilo, kako moje ime, tako i moj rad. Želim ipak istaknuti da je Hrvatska sa mnom u ovih pet godina osvojila osam medalja na velikim natjecanjima. A to nikome prije nije uspjelo, pa čak niti Ratku Rudiću.
Za Tucka je zapravo najvažnije što se o njemu govori u ‘Giru’, njegovu najdražem kafiću.
- To mi je izuzetno važno mjesto u životu, nezamisliv mi je dan da tamo ne odem. Najbolji ljudi, najbolja kava na svijetu. Skupimo se mi Šibenčani iz svih sfera života i onda vika, pjesma... Ima tamo i moja slika, ali maknu je kad su rezultati loši, čuo sam da je znaju i gađati. Ali neka, vrate je kad je sve dobro.
Prošlo je već 12 godina od najveće tragedije u životu Ivice Tucka i njegove supruge Marijane. Te 2005. izgubili su trogodišnju kćer Tenu, na koju je pao automat s igračkama. Ovo blagdansko vrijeme probudi sva ta sjećanja i osjećaje.
- Vrijeme vas nauči živjeti s tim. Kad vam netko kaže da rane prođu, to nije istina. To je laž. U ovo vrijeme nekako je posebno teško. Osjećam golemu prazninu, sjećam se nevinog i nedužnog djeteta koje je zbog nečijeg nemara izgubilo život. Meni i mojoj supruzi ostaje vječna uspomena na te godine provedene s njom. Rana nikad neće proći, njene slike su posvuda po stanu, uspomene su tu, no nekako sa svime time naučite živjeti.
‘Moju Tenu ubio je nemar’
Izbornik Tucak iznimno je tužan što za tu tragediju nitko nikad nije odgovarao.
- Živimo u državi koja 12 i pol godina nije uspjela kazniti odgovorne i krivce. Pokrenut ću privatnu tužbu, jer netko je ubio moje dijete. Znam da nije namjerno, ali moje dijete je ubijeno zbog nemara.