Kako vrijeme prolazi, tako više postajem svjestan da je moj koš, zakucavanje Amerikancima, jedinom pravom košarkaškom Dream Teamu, postao jedan od najvećih trenutaka hrvatskog sporta. ‘Spusti se, Franjo’, taj uzvik Slavka Cvitkovića simbol je Olimpijskih igara u Barceloni za nas. Kad se priča o 1992., prvo se priča o zakucavanju, a onda o srebru.

Tad nisam shvaćao što sam napravio, no sad znam da je taj potez veći i od medalje. A da nije bilo toga, možda bi se svi sjećali mojeg promašenog zakucavanja iz akcije ranije.

Tu snimku zakucavanja imam sačuvanu na kompjutoru, znao sam je prije nerijetko pogledati, no posljednjih godina vrlo je često na TV-u da više i ne trebam paliti kompjutor.

Imam i sliku uokvirenu na zidu, iz španjolskih novina. Baš taj trenutak.

A i kad zaboravim na taj trenutak, na ulici me uvijek netko podsjeti, većinom klinci kod kojih se, premda te 1992. nisu bili ni rođeni, taj ‘Spusti se, Franjo’ jednako živi kao i kod mene.

Nakon utakmice u našu svlačionicu došao je predsjednik Franjo Tuđman, čestitao nam je, a potom rekao: ‘Olimpijske igre za nas su završile nakon Franjina zakucavanja. S tim ste zapravo osvojili zlato, a takve će vam biti i premije’.

Za prvo mjesto nagrada je bila 700.000 tadašnjih njemačkih maraka, no Dražen Petrović je predsjedniku Tuđmanu rekao da ne želimo taj novac, neka se donira Hrvatskoj vojsci. Mi igrači uoči Barcelone dogovorili smo se da premije idu za pomoć Hrvatskoj.

Žao mi je samo što nismo bili na otvorenju Igara. Da smo bili, vjerojatno bi Dražen Petrović nosio zastavu, no i Goran Ivanišević je zaslužio tu čast. Sjećam se i stranih sportaša koji su se raspitivali kod nas o ratu u Hrvatskoj. Znali smo tad da u Barceloni nismo samo sportaši, nego i ambasadori koji mogu puno napraviti za svoju zemlju.