Hrvatski treneri već godinama su po svim sportovima rasuti cijelim svijetom, ali rijetki su stigli i do - Bangladeša. Drago Mamić (66) jedan je od takvih, naš nogometni trener ove je godine po treći put stigao u zemlju s više od 160 milijuna stanovnika. U prva dva navrata hrvatski stručnjak vodio je tamošnjeg prvoligaša Dhaka Abahani, dok danas sjedi na klupi Saif Sporting Cluba.
- Točno 1. siječnja me nazvao izvršni direktor kluba, tražio me da dođem ovdje poslije klupskog neuspjeha u FA kupu. Stigao sam tri dana kasnije, danas smo na samo šest bodova od vodeće momčadi lige. Mi imamo velikih problema sa strancima, jedina smo momčad u ligi koja igra s jednim ili dva strana igrača, svi drugi igraju s njih pet. A baš stranci ovdje čine veliku razliku - kaže Drago Mamić, pa nastavlja:
- Kako sam se snašao ovdje? Ma nogomet ima svoj univerzalan jezik, a Bangladeš je zemlja velikog potencijala. Samo u nogometnom smislu nisu organizirani, pokušavaju raznim administrativnim zabranama riješiti probleme. Tek kada dođete u ovakve sredine vidite koliko je hrvatski nogomet organiziran. Evo primjera, pa kod nas i svaki četvrtoligaški klub mora imati sve kategorije u omladinskom pogonu, ovdje one praktički ni ne postoje.
Drago Mamić je nastavio...
- Evo, i moj klub koji nastupa u Superligi nema obvezu imati omladinski pogon. Igrači se selekcioniraju tek s 15-16 godina, pa nespremni stignu do prve momčadi, a onda ih vi morate učiti svemu. Od toga boli glava, pogotovo što stvarno imaju talenta. Ali je to miljama daleko od ozbiljnog nogometa. Meni je ovo treći mandat ovdje, prvo sam tu bio 2016. tek 11 dana, pa 2017. godinu dana, sada je treća sreća.
Kakav je život u Bangladešu?
- Za nas koji smo u nogometu je doista dobar, živimo u boljim kvartovima, praktički ovdje imamo status diplomata, pa uživamo i razne beneficije. Najveći problem nam predstavlja promet, to je nemoguće opisati. Ponekad nam do terena za trening koji su udaljeni samo 7-8 kilometara treba po sat i pol. Takve su stvari iscrpljujuće, odete na trening i nazad, a izgubite samo na putu tri sata. Dhaka ima 16-17 milijuna prijavljenih stanovnika, a s onima koji tu i rade, ta brojka dolazi do 20-ak milijuna.
U tamošnji nogomet se ipak počelo nešto više ulagati...
- Istina, pa i Bangladeš je nedavno protiv Indije odigrao 1-1. Prošlogodišnji prvak Bangladeša Bashundhara Kingsi imaju jako dobre strance poput Daniela Colindresa koji je igrao na Svjetskom prvenstvu za Kostariku ili Hernana Barcosa koji je svojedobno u reprezentaciji Argentine igrao uz Lionela Messija. A budite sigurni, ovdje neki loši stranci više ne mogu proći. Teško je igrati u Bangladešu.
Kako to mislite?
- Velik dio prvenstvenih utakmica se igra na visokim temperaturama, zna biti i po +35 na nekim dvobojima. Istina, neke se utakmice igraju u noćnim terminima, ali u sedam gradova odakle dolaze drugi prvoligaši nema nikakve rasvjete na stadionu, pa se tu dvoboji igraju po velikim vrućinama koja zna mnogima biti i problem. A glavni sport u Bangladešu je i dalje kriket.
Dobro, ali problem stranaca možete riješiti dovođenjem nekih Hrvata...
- Sigurno da bih volio to riješiti na takav način, ali bojim se da to ipak nije realno. Moj klub nema budžet poput nekih ostalih, teško je onda igrača za manji novac dovesti ovdje. Puno je izvjesnije da bih uskoro mogao ovdje dovesti nekog kondicijskog trenera iz Hrvatske.
Posljednjih dana korona virus je zahvatila i Bangladeš...
- Evo, već dulje vrijeme je prekinuto i naše prvenstvo. Bio sam malo ljutit, čelnici ovdašnjeg Nogometnog saveza su željeli da se prvenstvo nastavi igrati dalje, bez obzira što su u međuvremenu otkazane reprezentativne utakmice. Ali, ministar sporta nije uvažio tu odluku saveza, pa je prvenstvo sada otkazano.
Ipak, situacija u Bangladešu nije toliko kritična kao u Europu...
- Ma ni izbliza. Kažu kako taj virus teško može opstati na takvim vrućinama. Većina zaraženih slučajeva, a ovdje ih je i dalje ispod 100, su ljudi koji su se vratili iz Kine ili Italije. Sada je uvedena i zabrana internacionalnih letova, stiglo je i 43 kineskih inženjera koji ovdje grade nove prometnice, ali sada su u karanteni. Dhaka se gradi na sve strane, sada su ti Kinezi došli graditi metro i željeznicu kako bi bolje povezali cijeli grad.
Dugi ste niz godinama trener na ovim prostorima, radili ste u Kini, Maleziji, Mijanmaru, Indiji, Indoneziji, Maldivima, Tajlandu i Bangladešu. Koje su najveće zamke za Hrvate u tim zemljama?
- Osobno, nikad nisam imao problema sa snalaženjem, mogu živjeti i raditi svugdje, ali najveći problem mi je bila komunikacija. Evo, u Mijanmaru sam imao prevoditelja koji loše govori engleski, haha. I onda vidite kako on ne uspijeva prenijeti igračima ono što ste vi zamislili, na to se baš teško naviknuti.
A gdje vam je bilo najljepše?
- Možda sam najviše uživao u Indoneziji, tamo su stadioni uvijek puni. Doista je lijepo raditi u takvim uvjetima, a dok sam vodio tamošnji Persib Bandung prosjek na našim utakmicama je bio oko 35 tisuća gledatelja. A tih se brojki ne bi posramili ni brojni klubovi iz liga petice - završio je Mamić.