Svibanjska subota 1980. Pljuštalo je kao iz kabla. Dinamo je na Marakani gubio 1-0, a Vlatko Marković u igru je ubacio zagrebačkog klinca. Imao je 20 godina. I muda do poda. Zabio je i donio Dinamu Kup. Drago Dumbović (60) bio je heroj, junak.

Tri godine poslije otišao je SAD, gdje živi i danas. U Zagreb je stigao nakon 30 godina, a primio ga je pedantni Dinamov kroničar Miroslav Tomašević. Emocije su prštale.

- Morao sam odmah, čim smo došli, supruzi pokazati najljepši grad na svijetu. Grad odlično izgleda. Posebno me oduševio ambijent na meni posebno dragome mjestu, Gornjem gradu - rekao je Drago.

Točno na današnji dan Dinamo je na Marakani osvojio Kup. Nakon 1-0 u Maksimiru, u Beogradu je bilo 1-1.

- Zanimljivo koliko se ljudi sjećaju te sezone. Bili smo sjajni. Ako si bio na klupi Dinama, značilo je da si dobar. A prvi sastav, uh... Mlinarić je bio fenomenalan, najbolji u generaciji. Sjećam se svega, mogao bih pričati tri dana. Najviše žalim što sam odmah nakon te utakmice morao u vojsku. Tu mi je prekinut ritam, sve... Nisu mi u vojsci dali trenirati, 11 mjeseci nisam igrao nogomet. Jesu li mi dali neko objašnjenje? Nisu - rekao je Dumbović.

U Beogradu je s lijeve strane majstorski nanizao nekoliko igrača i zabio Ljukovčanu.

- Sjednem u svlačionicu prije utakmice i uvjeren sam da nema šanse da budem među 16 igrača. Ma, nema šanse. Trener Marković govori sastav, krene od golmana pa nabraja one na klupi. Dođe do zadnjeg, do broja 16 i izgovori ‘Dumbović’. Ja širom otvorim oči i ne vjerujem. Mislim da je Mlinka bio pored mene, ja velim: ‘Je li to rekao moje ime?’. Mlinka mi se smješka i kaže: ‘Šuti, šuti, unutra si’. Sjećam se da je kiša jako padala, teren je bio očajan... Sjedim na klupi, i opet sam uvjeren da neću igrati. Kad odjednom, 25 minuta prije kraja, začujem: ‘Dumbović! Zagrijavanje!’ Ne mogu vjerovati. Mislim da sam se zagrijavao tri dana. Činilo mi se da me zagrijava reda radi. Ali odjednom me zove. Pomislim: ‘Zar je moguće da ću igrati u finalu?’. Uđem, taknem loptu i - gol! Ali kad sam vidio snimku, presjeklo me. Na snimci vidite Kranjčara otvorenog na desnoj strani. O-tvo-re-nog! Uh, da nisam zabio, bojao bih se ući u svlačionicu. Toliko je bio otvoren, trebao sam dodati. Ali sve je dobro ispalo - kaže Drago.

Da, Cico je bio potpuno sam i ne bi se vjerojatno Drago dobro proveo da nije zabio. Jer Cico je bio kapetan i lider. Kao mali trenirao je s Peleom.

- Pele je došao na trening u Maksimir. Bili smo klinci. Dvaput je škaricama pogodio rašlje na južnom golu. Treniramo s njim, a on škaricama pogodi u 90! A, mi, djeca, u čudu. On kaže: ‘Dajte mi još jednom’. I opet u rašlje! U isto mjesto. Igrao sam i protiv Maradone. Bio je to mali nogomet, igrali smo protiv Argentine u Pachuci u Meksiku u polufinalu turnira. I pobijedili. Dok je igrao u Dinamu, preko noći je ostao bez kose.

- Kažu mi da je vjerojatno od stresa. Ali to se događa i djeci, a kod njih sigurno nije stres. Tko zna što je bilo. U vojsci sam bio ‘raketaš’, bio sam u jako malom tenku, nosio rakete, kažu mi da sam bio izložen radijaciji. Ne znam... U početku mi je bilo teško kad mi je kosa otpala. Ali poslije mislim: ‘Hm, to može biti dobra reklama’. U ono vrijeme nitko nije bio bez kose. I znate što sam učinio u Americi? Dok sam igrao u Sacramentu, dogovorio sam da svatko tko se ošiša i sliči meni ima besplatan ulaz na utakmicu. I ljudi su čekali u redu da se ošišaju! Samo za besplatan ulaz, ha, ha, ha. Kasnije sam slično radio i u Detroitu, ali tamo smo složili mali podij pa sam ih pred kamerama i novinarima - osobno šišao.

Snimio je reklamu i s Grantom Hillom, legendom NBA lige.

- Hill je jedan od najboljih ikad! Koncept reklame bio je da loptu dodajemo glavama pa izgovaramo ime proizvoda, tako nešto... Tad je on nakratko stao pred gol da mu malo pucamo. Sjajno je branio, ali zamislite da je iščašio ili slomio prst. A jedan od najboljih košarkaša svijeta.