Čim je njemački sudac Tobias Stieler označio kraj u Budimpešti, znalo se što slijedi. Kraj u Mađarskoj bio je zapravo početak rasprodaje. Jer netko je kriv što se nije uzelo 20 milijuna eura za Ligu prvaka pa sad to treba nadoknaditi.
Ne tako davno, u rujnu prošle godine, Dinamo je “razmontirao” Atalantu, najveći europski hit i momčad koja samo čudom nije igrala polufinale Lige prvaka. U samo godinu dana, od potentne momčadi i sjajnog trenera ostali su, kako bi u “Maratoncima” rekao Mija Aleksić, “samo dugmići”.
Prvo je otišao Dani Olmo, zatim su otjerali cijeli stručni stožer jer su odnosi Nenada Bjelice i Zorana Mamića bili nikakvi, mjesecima nisu razgovarali. Potom su prodali Nikolu Moru u Dinamo Moskvu, klub koji je po svemu dvije kategorije ispod Dinama, Damian Kadzior, kojeg je doveo Bjelica, odabrao je Eibar, momčad koja će, tako kažu prognoze, vjerojatno ispasti iz španjolske Primere. Zatim su prodali još jednog igrača kojeg je doveo Bjelica - Emira Dilavera.
Stasiti branič bio je stup obrane, a prodali su ga, tako kažu podaci, za milijun eura u Rizespor. Jedan od najboljih braniča u posljednjih nekoliko godina napustio je Maksimir za siću. Prodali su i Joška Gvardiola, iako ova prodaja ima smisla. Za igrača koji je odigrao tek 16 utakmica za Dinamo, imao jednu asistenciju i jedan gol, 19 milijuna eura je ponuda koja se mora prihvatiti.
Klub je napustio i Antonio Marin, jedan od najvećih talenata, koji je krenuo put Monze, a na izlaznim vratima je i Amer Gojak, koji čeka pravu ponudu.
- Kadzior je plakao danima, žena mu nije htjela doći u Zagreb, želio je otići. Moro nije mogao dočekati kad će otići - rekao je Zoran Mamić.
Vjerojatno je to i točno, no pitanje je zašto su igrači koji su kod Bjelice bili presretni, razmišljali isključivo o Dinamu i Ligi prvaka, postali nezadovoljni i traže izlaznu strategiju. Jednostavno, nema više “kemije”.
Već u Budimpešti se vidjelo da to nije momčad od lani, da tu nema žara i vatre kao prošle godine. A to se, složit ćete se, najbolje vidi po obrani. Jer kad u momčadi nema kemije, kad ne ginu jedan za drugoga, onda se primaju smiješni golovi.
Tri gola protiv Slavena isključivo su plod gluposti, vidjelo se da igrači glavom nisu unutra. Uostalom, Dinamo pod Zoranom Mamićem prima 1,2 gola po utakmici. I to obrana s Gvardiolom, najvećim hrvatskim talentom, Theophileom, Francuzom od 900.000 eura i slovenskim reprezentativcem Stojanovićem.
Koliko bi tek primili da na golu nije broj jedan hrvatske reprezentacije Dominik Livaković, koji brani u životnoj formi? Vjerojatno bi najviše u povijesti kluba. Inače, ako vas zanima, najmanje je primao Vahid Halilhodžić, tek, 0,34 po susretu, a Bjeličin Dinamo 0,65. Gotovo dvostruko manje. S istim igračima koje sad ima Mamić...
Dakle, Bjeličina je momčad s istim tim igračima primala upola manje golova. Otkad se Mamić vratio na klupu, Dinamo, prima 1,2 gola po utakmici. Najlošija obrana u zadnjih deset godina! A obrana je, kažu treneri, stvar koncentracije. I volje. Nikako znanja.
Zabio im je i Ferdinandovac, točnije, 29-godišnji električar Rade Križanović, koji radi na održavanju u Molvama na CPS-u. Prodaja navedenih igrača samo je početak onoga što slijedi, a to su prodaje Petkovića, Livakovića i Oršića.
Samo nakratko Dinamo je izgledao kao vrhunski europski klub, gdje se vidjela želja i koji se nije bojao Manchester Cityja, a kamoli nekakvog Ferencvarosa... Sada, a sve nekako ide prema tom putu, čini se da im je jedina vizija - provizija... A to opet znači prosječni Dinamo koji će u Europi biti prolaznik. Kamo sreće da griješimo, da Dinamo i ove godine prezimi u Europi, da u gradu opet zavlada ludnica, no, ruku na srce, šanse za to su minimalne...