Ne mogu se sjetiti menadžmenta koji se više dodvorava navijačima od Hajdukova. Naravno da to nije opravdanje za nasilje. Nasilje se ne može opravdati. No da nije bilo silnih godina ulizivanja Torcidi i svim organiziranim i neorganiziranim skupinama koje se deklariraju kao navijači Hajduka, navijačima bi bilo teže nasrnuti na igrače, trenere, članove uprave ili bilo koga tko išta radi za Hajduk.

Ulizivanje je toliko bez kriterija da i bez pet ili deset piva navijač može pomisliti da mu navijanje daje jednaka ili veća prava nego što ih imaju dioničari, pa skoro i da je iznad zakona, da je u ljubavi prema Hajduku sve dopušteno.

Ne samo Hajdukovim navijačima, netko bi trebao reći – navijate na svoju odgovornost. Nešto tipa: hej, ljudi, mi radimo najbolje što možemo, a vi vidite kako ćete. Ne ispunjavamo li vaše snove, možda je najbolje da si ih sami ispunite.

Osnujte klub i budite prvaci Hrvatske, i Kup osvojite, dogurajte do četvrtfinala Lige prvaka. Živimo od vaše strasti, pa ćemo si, koliko ljubavi bude, podijeliti plaće, ili ćemo volontirati. Ili promijeniti djelatnost. Ali nasilja ne smije biti.

Napadačima na Ohandzu treba pokloniti vlast u Hajduku. Pa da vidimo kako će njihovi prozori i auti proći u njihovu svijetu, u kojem nezadovoljna publika ima pravo na nasilje. Nećete? Ha, ako nećete, onda ste stvarno muž nasilnik koji ženi ne da razvod, a svako malo si uzima za pravo… Kužimo se.

Koliko navijači imaju utjecaja na klupsku politiku, toliko manje imaju prava na nezadovoljstvo. Što se Hajduka tiče, bar ovako sa strane, izgleda da navijači više mogu biti bijesni na sebe nego na momčad ili upravu. I to bi stvarno trebalo okončati na zadovoljstvo navijača. Treba im kompletno predati klub. Ne prodati nego predati. Win-win situacija. Ili će Hajduk biti najbolji u državi. Svi sretni.

Ili će navijači upropastiti Hajduk, pa će ga netko kupiti za kunu ili koji već sitniš. I, brend je to, u razumnom roku od Hajduka napraviti što se već može. Opet svi sretni. A nitko ni na koga neće biti bijesan. Blaženo tržište.