Ćaćo, pusti me da igram nogomet! Zapamti, nećeš se pokajati.
Tako je Martin Erlić (25), 'vatreni' koji je ponovno oduševio naciju fotografijom iz polja samo nekoliko dana nakon završnog tunira Lige nacija, rekao svom ocu 2007. moleći ga da ga tata pusti u obližnje Raštane, u trećeligaša koji je imao dobru školu nogometa. I otac je popustio, s devet godina Martin je krenuo u Raštane, svaki dan pješice preko polja, od njegovog Tinja do Raštana, dva i pol kilometra. I natrag. Pa onda s 12 godina u Zagreb, gdje je stanovao kod prijatelja, nakon toga i u Rijeku, gdje je živio sa sestrom Anom, na koncu sa 16,5 godina u Parmu...
POGLEDAJTE VIDEO:
- Puštao sam ga da ide jer sam vidio da on to voli. Pitali su me ljudi u selu: "Mićo, kako će ti dite samo po svitu", ali ja sam vjerovao u njega - svojevremeno se prisjetio Nino Erlić, kojeg u selu zovu Mićo.
- Isplatilo se, ali ne zbog toga što je postao nogometaš i reprezentativac, nego zbog toga što je ostao čovjek, kakvim sam ga odgajao.
Martin je peto dijete u obitelji Erlić, jedini se rodio nakon što se obitelj iza rata vratila u Tinj u zadarskom zaleđu, s mamom Vilom, sestrama Ninom i Anom te braćom Lukom i Antom.
- Suprug je bio u ratu, a ja s djecom u prognaništvu, najprije u Biogradu, pa u Austriji, a onda i u Mošćeničkoj Dragi. Među prvima smo se vratili u Tinj, a naš sin Luka je prvo dijete koje je kršteno u tada još zapaljenoj crkvi. Martin se rodio tri godine kasnije - dodala je mama Vila.
Erlići su skromna i skladna obitelj, obrađuju zemlju, žive od poljoprivrede i stočarstva. I sva djeca im pomažu, pa tako i Martin. Imaju po 500 stabala masline i višnje, 1000 trsova u vinogradu, hektare polja zasađenih mrkvom, kapulom, češnjakom, graškom, bobom..., stado ovaca, svinje, kokoši...
- Tajna dobrog uroda je pripremiti zemlju, kao što i ja moram pripremiti tijelo uoči sezone. Od životinja obožavam konje, koje nismo nikad imali, ali volio bih ih imati nekad u životu. A u djetinjstvu je bilo anegdota i sa životinjama, jednom me napao gusak jer sam se previše približio njegovim guskama - kazao nam je nasmijani Martin.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Najdraži je posao vaditi krumpire, dođe 15-20 ljudi pa je zezancija. Mrkva se ručno bere, prođu plugom pa ih mi pokupimo. S bratom sam vodu vozio kamionom kad treba natapati povrće. A najmanje drago... Ne, nije raznositi đubar nego u ići zimi u polje, kad je ledeno, vadiš mrkvu i smrzneš se. Pomažući obitelji kao dijete sam stekao radne navike, a hodajući do treninga po kamenjaru ojačao sam zglobove - nasmijao se Martin, koji nas je spremno poveo do polja, pokazao nam nasade, a nakon toga i do terena u Raštanima. Na žalost, danas potpuno zapuštenoga.
- Tužno mi je ovo vidjeti, nekad je ovdje igrao najbolji dalmatinski trećeligaš, a sada je teren potpuno zarastao i nitko više ni ne igra nogomet - kazao nam je Martin, koji se rado vraća kući, kad god ima priliku.
- Ovdje u Tinju se vratim u djetinjstvo, ovaj mir me opusti, naspavam se i za dva dana sam kao nov. Život u gradu je potpuno drugačiji, buka, galama... Navikao sam cijeli život raditi s roditeljima i ništa mi nije teško. Svjestan sam kakav je moj život kao nogometaša, ali znam cijeniti i ljude poput mojih roditelja koji žive od svog rada na selu. Da nisam nogometaš, vjerojatno bih i ja nešto slično radio i živio od svog rada. I ne bih mijenjao ništa iz svog djetinjstva, ma koliko težak bio rad u polju i oko stoke ili razvoženje betonskih blokova s ocem. Sve to me izgradilo u ovo što sam danas. I iznad svega očevo inzistiranje da popravljam ocjene ako želim igrati nogomet. Bio je strog, ali pravedan i u njemu sam uvijek imao oslonac u životu.
Iako nije imao idola u djetinstvu, Martin nam je otkrio kako je obožavao Cristiana Ronalda zbog radnih navika, od stopera Lovrena, kako mu je Šime Vrsaljko puno pomogao kad je došao u Sassuolo, a od igrača Hajduka volio je Ibričića, jer za Hajduk navija od malih nogu, kao i cijela njegova obitelj.
Otkrio nam je Martin i kako je saznao za poziv reprezentacije.
- Sigurno sam se nadao da ću jednoga dana dobiti poziv, ali opet je bilo iznenađenje. Išao sam prileći nakon ručka kad mi je stigla poruka s nepoznatog broja da se javim. Bio je to Mario Mandžukić. Čuo sam se s njim i sa Stipom Pletikosom, rekli su mi da su me već dugo pratili, gledali utakmice.... Njihove riječi su mi dale dodatnu mirnoću, uvjerili su me da će me svi suigrači dobro primiti.
Šećući po Tinju s Martinom uvjerili smo se koliko je naš novi reprezentativac ostao skroman, zaustavljao se, pozdravljao susjede, za svakoga je imao lijepu riječ...
- Odavde sam krenuo, sve te ljude poznajem cijeli život, od kad smo u polju vadili krumpire, navodnjavali povrće, vadili mrkvu, kapulu, hranili stoku... Tada sam se zaljubio u selo i volio bih jednoga dana živjeti na selu, imati svoju farmu i konje. Konje jako volim, prekrasne su životinje.. Volio bih da i moja djeca odrastaju na selu, uz životinje, to će im dati drugu dimenziju - zaključio je ovaj simpatični mladić.