Rekao nam je Brale da se odemo razveslati ako ne želimo doći doma ženama kao ukiseljeni krastavci. Ali mislim da ga ovaj put nećemo poslušati, izjavila su braća Sinković nakon olimpijskog zlata u Tokiju u dvojcu bez kormilara, a onda su ga obranili u infarktnoj završnici pariške utrke i postali najuspješniji hrvatski ljetni olimpijci i po broju osvojenih medalja ukupno (četiri) i po broju zlata (tri).
POGLEDAJTE VIDEOVIJESTI:
Brale je Nikola Bralić (72). Nekad prosječan veslač, zadnjih desetljeća trener genijalac. Izumio je "zlatni zaveslaj", usavršavao ga je više od četvrt stoljeća, a onda su ga svi počeli kopirati. Više su ga puta proglasili veslačkim trenerom godine. Kruna mu je, dakako, olimpijsko zlato. A sad i treće. Što ga, uz srebro četverca Sinkovići, Martin, Šain u Londonu čini najuspješnijim hrvatskim trenerom na ljetnim Olimpijskim igrama! Toni Tomas ostao je na tri, ima zlato i dvije bronce...
- Ako pljušti kiša ili je snježna oluja, on će uvijek sjesti na svoj bicikl i pratiti nas uz stazu. To gotovo nitko ne radi. Da nam Bralić nije trener, brat Martin i ja nikad ne bismo osvojili toliko medalja. Pitanje je bismo li uopće i bili svjetski prvaci - govorio nam je davno Valent Sinković.
- S Nikolom provedemo najmanje šest sati dnevno, svaki dan u tjednu, pa izračunajte koliko je to vremena. Više nego s bilo kojim prijateljem, pa čak i članom obitelji - rekla su zlatna braća.
Bralić je rođen u Prisoju kraj Dicma, trenirao je nogomet, karate i veslanje. Završio je KIF u Zagrebu, gdje je godinama bio vanjski suradnik, demonstrator na fiziologiji i predavač tehnike veslanja.
- Sve sam podredio veslanju, na godišnjem nisam bio više od 15 godina - govorio je Bralić.
I to je formula njegova uspjeha. Rad, ali i stalno učenje.
- Stalno nadograđuje svoje znanje, ide na seminare, čita puno. Nikad neće odbaciti neku novinu, uvijek će je proučiti i vidjeti može li se nekako iskorisiti - kaže Martin Sinković.
S braćom Sinković Bralić radi već 16 godina, prvo u četvercu, a sad u dvojcu.
- Uvijek traži kako bi nam dao prednost. Prije svake utrke do samog početka pere naš čamac do iznemoglosti kako bi bio čist i brži. Ništa mu nije ispod časti raditi - rekao je Valent.
- Kad sam ih dobio, imao sam 100 posto njihov život u rukama, a sad ipak žene i djeca uzimaju taj dio kolača, života kojim sam ja upravljao. Nemam apsolutnu kontrolu njihovih života kao nekad, zreli su ljudi, ali ako želimo i dalje rezultate, moramo pronaći kompromis. To je kao povlačenje konopca, malo popustiš pa malo zategneš. Plus njihove obveze prema sponzorima i medijima, što ja ne volim, uzima im vrijeme odmora, ali ako se sad ne riješe financijski, neće nikada - govorio je Bralić.
Zato je imao i mnogo ponuda iz inozemstva.
- Zvali su me mnogi, ali ne želim se reklamirati. Ma tko bi napustio ovakvu ekipu - govorio je Bralić, koji usprkos svim svojim uspjesima ne bi mogao lako živjeti da nema tako uspješne veslače poput braće Sinković.
- Ja sad zarađujem puno više nego prosječni građanin jer imam dvije plaće: jednu olimpijsku i jednu u klubu. Dok radim. Ali kad odem u mirovinu? - rekao nam je.
Zdravlje mu je bilo narušeno, prije Igara u Tokiju završio je na operaciji bubrega, zbog čega nije išao sa svojim veslačima na Europsko prvenstvo. Ali vrlo brzo nakon izlaska iz bolnice opet je bio na biciklu uza stazu. A o temi statusa vrhunskih sportskih trenera kod nas i te kako ima što reći.
- Ako sportaši zaslužuju naknadu, zašto ne i treneri? Neki treneri u velikim sportovima poput nogometa, rukometa, košarke, odbojke... imaju pristojne plaće i ugovore i nisu osuđeni na osnovnu plaću. Mi iz individualnih sportova nemamo. Možda bismo imali negdje vani - počinje Bralić pa nastavlja:
- Gips, pokojni Ivan Ivančić (trener Sandre Perković, nap. a.), Bojan Marinović i Joško Vlašić, ja... nismo zarađivali bogznašto. No sad imam dovoljno...
Zato Bralić i ne želi sebe gurati u prvi plan, jer kao trener sportaša najviše kategorije, koji su favoriti za olimpijsko zlato, od HOO-a dobiva oko 3000 eura bruto mjesečno.
- Ja sam upao na tu listu HOO-a, ali ima trenera koji krvavo rade i imaju značajne rezultate, a ostali su na plaći kluba ili lokalne zajednice.
Bralić zapravo više govori o statusu i priznavanju nego (samo) novcu.
- Ja želim da dobijemo status, da nam se prizna "vi ste napravili to i to zaslužili titulu majstora sporta". I da se uvede kriterij prema kojem kad jednom uđeš, nema ispadanja. Gips ima deset olimpijskih medalja, pet ukupnih pobjeda u Svjetskom kupu, pet svjetskih zlata..., pa nije odjednom prestao biti vrhunski trener. A prema HOO-ovom kriteriju, samo kad treniraš kvalitetnog sportaša imaš status i plaću, a kad ostaneš bez tog sportaša, iz kojeg god razloga, postaneš početnik - pričao nam je Bralić i nastavio:
- Treba razdvojiti nagradu od statusnog dijela. Ako nema novca, u redu, nema, ali zaslužan trener mora dobiti titulu majstora sporta ili kako god je nazvali. Nama bi većini to bila satisfakcija.
Primjer za to pronašao je u drugim granama društva.
- Kad vidim kako u politici i kulturi dobivaju titule akademika i visoke penzije za naš pojam, pitam se što smo mi. Pa meni je 60 puta na međunarodnim natjecanjima svirala hrvatska himna, to nešto znači.
Krivite li više HOO ili državu?
- HOO je ispao najpošteniji prema trenerima, nagrađuje i ne diskriminira velike i male sportove. A država, odnosno ministarstvo sporta, trebala bi riješiti tko smo mi. Treba nam zvanje u sportu - kaže Bralić.
Uoči finala u Tokiju Sinkovići su izjavili:
- Bralić je smireniji nego u Londonu, ali i brat i ja smo, pa bolje surađujemo. Stariji smo, iskusniji, mirniji, pa je njemu lakše s nama i nama s njim.
A s njim su još jednom osvojili Olimp!