Jedna trica. Tap, druga trica. Evo i treće. Slovenci u očaju, njihov izbornik više ne zna što napraviti, a Luka Dončić pokriva se ručnikom. Nemoćno je gledao dok je njegovu reprezentaciju uništavao čovjek za kojeg, vrlo vjerojatno, nikada nije čuo.
POGLEDAJTE VIDEO:
Slovenci su u najavi utakmice spominjali samo Hezonju, Zupca i Šarića kao najveće opasnosti, ali zaboravili su da se u našim redovima krije snajper zvan Goran Filipović (27) koji je, na njihovu žalost, baš za taj susret ulaštio svoje oružje. Godinama vapimo za playmakerom koji će usluživati ostale i činiti razliku, a čini se kako nam je on već neko vrijeme pred nosom. Pokazao je to na najvećoj košarkaškoj pozornici.
Hrvatska je razbila Sloveniju 108-92 u prvom kolu kvalifikacija za Olimpijske igre, a čudesnu utakmicu odigrao je Filipović koji je zabio 21 koš, podijelio šest asistencija i uhvatio četiri skoka. Istorpedirao je Slovence s trice, zabio je čak šest od sedam pokušaja. Bila je to njegova jedna od najboljih utakmica u reprezentativnom dresu, a košarkaški fanatici i dalje pamte onih 29 koševa otprije dvije godine kada je praktički sam pobijedio Šveđane s pet od pet trica u kvalifikacijama za SP. Tada se predstavio kao velika nada, a sada je to postalo sasvim očekivano od njega.
Goran je te godine propustio EuroBasket. Po mnogima nepravedno jer je već i tada bio jedan od najboljih hrvatskih playmakera.
- Bila mi je velika želja otići na veliko natjecanje, posebno jer znamo i sami koliko je NBA igrača lani bilo na Eurobasketu. Međutim, ne zamjeram nikome bilo što, sve odluke koje se donose, donose se iz najboljih namjera i svi pokušavaju nešto složiti da bi bili što je moguće bolji. Meni je tada pomoglo i iskustvo treniranja s našim NBA i euroligaškim igračima, veselim se novoj prilici - rekao je Filipović za Sportske novosti.
Nakon što je na klupu sjeo Josip Sesar, postao je nezamjenjiv. Brz i energičan probija obrane kao šilo, fine i mekane ruke koja vidi sve. Priliku za šut ili asistenciju, njemu je svejedno. Sve za dobrobit momčadi. Koliko je vrijedan za momčad, vidjeli smo prošle godine na pretkvalifikacijskom turniru u Istanbulu. Idealno se uklopio u momčad i sjajno koristi prostor kojeg mu otvaraju Hezonja i Šarić.
Rođen je u Splitu, a kako je djetinjstvo proveo udaljen nekih stotinjak metara od dvorane na Gripama, ne treba niti pogađati zašto košarka.
- Košarka mi se svidjela kao sport. Otac me vodio na utakmice Splita kad sam bio kao mali. Kad se igrala ABA liga, bili su tada u Splitu Garnett, Ayuso. Tada me vodio, ali generalno mi je kuća blizu dvorane. Trenirao sam i druge sportove, ali jako kratko. U košarku sam se zaljubio - rekao nam je hrvatski košarkaš jednom prilikom.
Filipović je visok 180 cm, što je atipična visina za jednog košarkaša pa je zbog toga na početku karijere bio često osporavan. No, ako čovjek nešto želi, ništa ga ne može zaustaviti na njegovom putu.
- Bilo je predrasuda zbog moje visine, osporavali su me na početku karijere. Svatko ima svoje mišljenje, ali svaki igrač kroji svoj put. Nije to meni motivacija, ne inatim se drugima, želim sebi pokazati da mogu. Ne gledam što drugi govore. Učim od onih koji znaju, suigrači, treneri. Slušam njih više nego ove što me kritiziraju - rekao je Goran.
I to nosi svoje prednosti.
- Brzina i agilnost su dio mog fortea. Ali košarka nije samo fizika. Na čemu još mogu napredovati? A puno stvari, ne znam što još mogu napraviti.
Četiri godine proveo je u rodnom Splitu, a potom je košarkaški uzlet dočekao u Širokom gdje je osvojio naslov prvaka s trenerom Danijelom Jusupom. Bio je to trenutak kada je svima pokazao da može igrati košarku na najvišem nivou. Okušao se u inozemstvu u rumunjskoj Craiovi, gdje je i stekao status reprezentativca, a potom je prešao u Cedevitu Junior. Okušao se i u španjolskoj drugoj ligi u dresu Leyme iz Corune, a u netom završenoj sezoni igrao je za dva kluba i bio najbolji igrač. Prvo u poljskom Torunu, a onda i u Igokei. Ove sezone bio je na prosjeku od 14 koševa.
Goran je igrač koji igra na inteligenciju i potez. Krasi ga taj košarkaški vic i sjajan dribling. Uvijek zna što napraviti s loptom. Uostalom, ni ne čudi, obzirom koga je pratio od djetinjstva.
- Nemam uzora, ali volim gledati Campazza, Spanoulisa, Diamantidisa, Teodosića. Volim gledati njihove poteze, pogotovo sam sve upijao kada sam bio dijete. Campazzo mi je najsličniji po nekim fizičkim predispozicijama, po visini - pričao nam je on.
Posvetio se košarci, ali nije zanemario ni obrazovni aspekt. Završio je KIF, ali prvi izbor bio mu je PMF.
- Na PMF-u sigurno nisam trebao ostati, pretežak je to fakultet. No, doista mi nikada takvo što nije prošlo kroz glavu, jer meni je gušt trenirati, igrati košarku, natjecati se. Imam onaj dalmatinski gušt u kojem želim uvijek dobiti. Žar mi je u duši i nikada nisam pomislio da sam krivo izabrao. matematika je bila prvi izbor, tu je i fizika, kemija, Ali, uvijek je to bila matematika, jer sam dobar s brojevima. Završio sam kineziologiju u Mostaru, tri godine. Specijalizirao sam se za košarku. Tu moram zahvaliti Milanu Peharu koji je bio pomoćni trener Zrinjskog. Pomagao mi je i izlazio ususret što se tiče ispita dok sam bio u Rumunjskoj. Povezan sam s ovim sportom, zato sam odlučio nešto završiti. Hoću li jednog dana biti trener? Daleko je to.
Pozicija playmakera u hrvatskoj reprezentaciji godinama je bila osporavana, no Goran je pokazao da je spreman uzeti uzde Tek mu je 27 godina i kako se razvija svake godine, pitanje je trenutka kada će zaigrati za jači klub. No, prije toga, želja mu je predstavljati Hrvatsku na Olimpijskim igrama. Kako igra naša reprezentacija u Pireju, taj san bi vrlo lako mogao postati java...