Malo prije desete godišnjice smrti velikoga pisca Mirka Kovača, nogometaš Milana Zlatan Ibrahimović objavio je kraj svoje igračke karijere. Fizički i dalje moćan, snažniji i okretniji od većine dvostruko mlađih suigrača i suparnika, ovaj ahasver, pobunjenik i osamljenik u svome talentu, danas sasvim odgovara introspektivnom opisu jednoga njegovog dalekog rođaka po zemlji: “Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.” Pritom, Zlatanu su skoro i četrdeset i dvije, i nema u toj igri, jedinoj metafizici njegova života, ničega više što bi ga privlačilo. Nema nikoga od koga nije on bio bolji, nikoga s kime bi se nadmetao, nego sam stoji na sredini pustoga igrališta, i nisu mu toliko opterećenje te njegove godine u tijelu i nogama, u kostima i u mišićima, nego mu je opterećenje višak sjećanja. Sve čega bi se mogao sjetiti u igri, Zlatan Ibrahimović je ostvario. Sve mu se već dogodilo. On je, kažu statističari, jedan od samo dvojice igrača koji su davali golove u svakoj od devedeset minuta utakmice. Drugi je Cristiano Ronaldo.