Kad Ivano Balić danas oko 21.30 sati, na kraju ogleda Wetzlar - Göppingen, posljednji put mahne publici, završit će jedna rukometna era. U mirovinu odlazi igrač koji je, kao nitko prije njega, mijenjao svoj sport. Genij, maestro, kralj .

- Pojava Ivana Balića na početku 21. stoljeća, kao i reprezentacije čiji je on bio lider, putokaz je u kojem bi smjeru rukomet budućnosti morao ići. ‘Snagom uma i vještinom protiv snage i mišića’ - rukometni je slogan budućnosti koji je Ivano utjelovio. Svi koji vole rukomet žele gledati umjetnika, a ne bildera. Ivano Balić bio je umjetnik - rekao je Lino Červar , izbornik s kojim je Balić postao Balić, a Hrvatska rukometna velesila.

On je jedan od onih koji zaslužuju da svi ustanu kad uđu u prostoriju, Nikša Kaleb o Baliću

- Surađivali smo i vatreno, i povišenim tonovima, ali na kraju ove njegove priče mogu mu reći samo jednu riječ. Hvala ! - dodao je emotivni Červar.

Bilo je, ima ih i sad, a i bit će rukometaša koji će zabiti više golova, možda i podijeliti više asistencija, ali nitko nikad rukomet nije igrao poput njega. S dušom, dječački zaigrano i - briljantno .

- Ono što Messi danas radi u nogometu, to je Ivano radio u rukometu - kazao je Mirza Džomba , zapravo rekavši sve.

Počeo je tek s 14, do tad je koketirao s košarkom, ali rukomet je bio sudbina. I sve je vrlo brzo bilo potpuno jasno.

Šteta je što ne želi postati trener jer on vidi neke stvari koje drugi ne vide, Ivica Maraš vodi akademiju Balić&Metličić

- Da, počeo je s 14 godina, a već sa 16 je bio u prvoj momčadi Splita - rekao je prijatelj i bivši suigrač Ivica Maraš , sjećajući se epizode s Ivanovih početaka:

- Bio je član kadetske reprezentacije koja je igrala prijateljsku utakmicu protiv Zadra, za koji sam ja igrao. Kako smo se poznavali, rekao sam mu da ide na mene u obrani, da ću ga puštati da zabija. I znate što? Niti jednom nije to iskoristio. Eto, takav je sportaš Ivano Balić.

Brzo je prerastao Split, otisnuo se u Metković , postao svjetski i olimpijski prvak, preselio u Španjolsku, vratio se u Zagreb, pa onda još malo Španjolske i na kraju Njemačka. Karijera koja je možda i mogla biti veća, ali on neće požaliti...

- Kad ga gledam kako igra, dođe mi žao što je odlučio završiti karijeru. Ako ništa drugo, mogao je doći k meni u Katar, uzeti još malo love - smije se Vlado Šola , koji pamti i prvi trening s “nekim malim Balićem”.

Ako bi ustao na krivu nogu, znao je šutjeti do podneva. Ni riječi! Ali onda bi krenuo..., Mirza Džomba često se družio s Balićem

- Početak priprema, igramo između sebe na treningu, doveli smo i suce, a on svadljiv do bola. Sa svima se svađao, a suce je izmaltretirao. Ljudi su nam izašli u susret, došli nam pomoći, a on ih je toliko izludio da nakon toga više nisu htjeli dolaziti - sa smiješkom se sjeća Šola, koji bi Balića opisao vrlo jezgrovito.

- Pobjednik ! Igrali pravu utakmicu, nogomet ili košarku na treningu, uvijek je želio pobijediti. I tu nema popuštanja. Osebujan je lik, tvrdoglav, svojeglav, izvan bilo kakvih klišeja, ali valjda tako mora biti. Ako si najbolji na svijetu, a on je to bio, ne možeš biti uobičajen, jednak kao ostali - kaže Šola.

I to je, zapravo, definiralo čovjeka koji je igrao rukomet drukčije od ostalih. Često je bilo ili po njegovom ili nikako.

- S Ivanom uvijek znaš na čemu si, on je dosta uporan i tvrdoglav, pravi ovan. Kad nešto zacrta, do toga i dođe - rekao je Petar Metličić , Balićev kapetan, suigrač, ali i prijatelj “na daljinu”.

Kad smo se upoznali, prvo što sam čuo da je rekao bilo je: ‘Bole me leđa’. Došao je, otkazao turnir i otišao kući, Vlado Šola pamti prvi susret s klincem o kojem je puno čuo

- Igrali smo zajedno u Splitu, poslije i u Metkoviću, ali već godinama ne živimo u istom gradu, ne družimo se svakodnevno. Međutim, često se čujemo telefonski, veliki smo prijatelji, a na terenu nam je jedan pogled bio dovoljan da sve bude jasno - kaže Metličić pa dodaje:

- Kod njega ne postoji ‘siva zona’. Ako te voli, dat će ti srce, a ako mu nisi simpatičan i po guštu, ne postojiš.

Znao se Ivano i ljutiti na Peru, iako rijetko.

- Uh, ozbiljno se naljutio što, kad mi je istekao ugovor s Ademar Leonom, nisam želio k njemu u Pamplonu nego sam izabrao Ciudad. Baš je bio ljutit, nismo razgovarali jedno vrijeme. A ljuti se i kad mu spomenem frizuru i bradu. Samo kaže: ‘Moja stvar, brini se za svoje probleme’ - smije se Metličić.