Ivica Vrdoljak dugo se mučio s ozljedama pa malo prije 34. rođendana odlučio završiti nogometnu karijeru. Uspješnu, trofejnu, jer riječ je o igraču koji je ostavio dubok trag gdje god je igrao. Prvo u Zagrebu, preko kojeg je došao do Dinama pa tri sezone nosio modri dres. Potom je, kao igrač koji je uvijek nekako bio u drugom planu, daleko od naslovnica, otišao u Poljsku. U varšavsku Legiju. A tamo je ušao u legendu. Godinama je bio kapetan momčadi, navijači su ga obožavali, a on je skupio 128 nastupa za najveći poljski klub.

Karijeru je završio s deset trofeja, tri prvenstva i dva kupa s Dinamom te dva prvenstva i tri kupa s Legijom. A negdje usput dobio je i svoj najveći, najvažniji trofej - sina Marina. Koji je, vođen onom da jabuka ne pada daleko od stabla, nogomet počeo igrati valjda prije nego što je prohodao. Danas je sedmogodišnjak, igra za Špansko, a golove zabija - bolje od tate. Ivica je ukupno u karijeri zabio 33 gola, ali niti jedan nije bio lijep kao onaj njegova sina, kojim se ponosni tata pohvalio na Instagramu.

Tata je, eto, bio zadnji vezni, "radnički" tip igrača, zadužen puno više za destrukciju nego za nogometnu ljepotu, dok je Marino očito nešto drukčiji tip. Rano je, naravno, za bilo kakve procjene talenta, riječ je o jako mladom dječaku, ali prvi nogometni koraci pokazuju da ima nešto u njemu. Nešto "ronaldinhovski", što tata baš i nije imao. Jako, jako ponosni tata.

Malenom Marinu možemo samo poželjeti sreću, neka uživa u nogometu, pa će i golova biti još. A tata Ivica imat će zašto biti ponosan. Pa možda jednoga dana hrvatski nogomet dobije drugog člana dinastije Vrdoljak...