Osim u taekwondou, izvorno korejskom sportu, Hrvatska se nedavno mogla podičiti i velikim uspjesima na Europskom prvenstvu u drugom borilačkom sportu s Dalekog istoka, karateu, koji potječe iz Japana. Brončane medalje na smotri u Kataru osvojila je Ana Marija Bujas-Čelan u kategoriji +68kg, a srebra Ivan Kvesić u kategoriji -84kg i Alessandra Hasani u kategoriji do 55kg, uz brončanu medalju u ekipnom natjecanju.
Po rođenju Talijanka, odrasla u Bresciji u obitelji majke Riječanke i oca iz Skoplja, koji je u vrijeme rata preselio u Lombardiju, Alessandra (26) u Srbiji je osvojila prvu veliku medalju za Hrvatsku. A do toga je imala jako trnovit put.
- Počela sam se baviti karateom kad sam imala 13, 14 godina jer se i tata bavio tim sportom kad je bio mlađi, čak je i bio reprezentativac Jugoslavije. Bavila sam se i drugim sportovima, ali tata me uvjerio da pokušam karate. Isprva to nisam htjela jer sam mislila da je to muški sport, ali zaljubila sam se u njega već nakon prvog treninga - priča nam Alessandra i dodaje:
- Nakon dvije godine ušla sam u reprezentaciju Italije, natjecala se među kadetkinjama i mlađim seniorkama. Osvojila sam samo jednu medalju, broncu na Europskom prvenstvu do 21 godine. Nisam uspjela više, možda zbog previše emocija. Htjela sam tada prestati jer je u to vrijeme u Italiji bila djevojka koja je pobijedila i na EP-u i na SP-u pa su meni u savezu zatvorili vrata.
Ipak, svjetlo na kraju tunela otvorilo se - na Kvarneru.
- Otišla sam u Rijeku trenirati u klub TAD kod Miše Beraka, a on mi je rekao: "Pokušaj nastupati za Hrvatsku". Tako je sve počelo. Malo-pomalo nastupala sam na državnim prvenstvima, pobjeđivala i ušla u reprezentaciju. Moram se zahvaliti savezu jer me odmah tretirao kao svoju i osjećala sam se kao kod kuće iako živim u Bresciji i teže govorim hrvatski.
- Tata je trenirao s mojim trenerom Mišom u klubu Tempo iz Rijeke. Vidjela sam da je to sport za mene, poslije nekoliko mjeseci treninga počela sam pobjeđivati cure koje su i po deset godina u tom sportu.
Formu za velika natjecanja Alessandra brusi u Rijeci, a svakodnevica joj je ipak klub Nakayama u rodnom gradu, jedan od najuspješnijih u Italiji. Doživljava ga kao svoju drugu obitelj.
- Živim karate svaki dan, to su mi roditelji priuštili. Treniram četiri puta tjedno u jutarnjem terminu, pet puta navečer, a istovremeno treniram i skupinu djece. Novac koji zaradim kao trenerica ostaje u karateu, potrošim ga na pripremama za natjecanja ili na putovanja. Praktički živim u teretani.
Kad nije na treninzima, vrijeme provodi na malo drugačiji način.
- Školovala sam se za kozmetičarku i kad uhvatim malo vremena, volim se baviti tim i uskačem prijateljicama kad me pozovu. Ne volim puno izlaziti, nisam tip djevojke koja izađe, napije se i dođe umorna kući.
- Brescia ili Rijeka? U Rijeci se osjećam kao kod kuće. Još sam kao mala školske praznike provodila tamo. Kad sama dolazim autom na pripreme u Hrvatsku, bilo u Rijeku ili Zagreb, osjećam se kao kući. Nisam odrasla tamo, nego u Bresciji, ali kao da i jesam. Dobro se osjećam.
- Puno mi je ljepše nastupati pod hrvatskom zastavom. Otkako sam u hrvatskoj reprezentaciji, ne znam je li zbog klime ili odnosa saveza, počela sam pobjeđivati i osvajati medalje. Ovu medalju s Europskog prvenstva baš i nisam očekivala. Stalno treniram isto kod istih ljudi u Italiji, ali tek sam za Hrvatsku počela pobjeđivati.
Prva četiri mjeseca sezone bila su jako naporna, a tek je na pola puta jer je još očekuje Premier liga u Berlinu te Svjetsko prvenstvo u Madridu krajem godine.
- U Premier ligi, natjecanju koje nosi bodove za Olimpijske igre, osvojila sam tri medalje ove godine. Puno sam radila na tome da budem spremna za Europsko prvenstvo i da dohvatim što više bodova. Bilo je naporno jer su svaki mjesec bila po dva natjecanja. Došla bih kući i ne bih imala vremena za trening pa bih trenirala kroz sama natjecanja, ne samo fizički, nego i psihički. Jer kad izgubiš jednom, dođeš kući i imaš samo tri dana da opereš kimono, već ide sljedeće natjecanje. Preplave te emocije i puno smo radili na tome. To mi je dobro došlo za Europsko prvenstvo jer je bilo prepuno emocija. Prve borbe nisam dobro odradila jer sam bila ukočena, ali, zahvaljujući treneru Micheleu Cornolòu koji me je dobro vodio i svim ovim godinama na kojima sam radila na glavi, došla sam do tog srebra.
Srebrnom medaljom s EP-a Alessandra će ući među Top 5 na svjetskoj rang-listi u svojoj kategoriji i sve je bliže odlasku na premijerno izdanje turnira u karateu na Olimpijskim igrama koji će se održati u Tokiju 2020.
- Planovi? Olimpijske igre u Tokiju bit će i više nego teške. Kad ideš nastupati, naravno da daješ sve od sebe da dođeš do toga. Ali znam da će biti teško i da će na idućim Igrama u Parizu 2024. biti i još više šansi za plasman. Sve su konkurentice nabrijane, samo dvije iz svake kategorije na rang-listi izborit će izravan plasman. Mojih 26 godina i nije tako puno i znam da, ako se ne budem mogla plasirati u Tokio, postoji i druga šansa - zaključuje simpatična Alessandra.