U subotu će proslaviti 28. rođendan. Medalja, treba li to uopće napisati, bila bi joj najljepši poklon. Ali, pazite sad. Ona neće bilo kakvu. A-a.
- Želim samo zlato! Mislim da smo zlatna generacija, zlatna ekipa, zlatna škvadra. I da zaslužujemo zlato.
POGLEDAJTE VIDEO: Slavlje rukometašica
Ako tako kaže kapetanica Katarina Ježić, naša Keti, onda... Čekajte, malo smo si možda previše dopustili; možemo li vas uopće zvati Keti?
- Dapače. Kad me zovu Katarina, mislim uvijek da sam nešto krivo napravila, haha.
Onda, ako tako kaže naša Keti, nemamo drugog izbora osim zlata. Naša Vinodolka, skoro deset godina kasnije, otkako je s reprezentacijom prošla prvo veliko natjecanje - Svjetsko prvenstvo 2011. - zadnje na kojem je Hrvatska bila do sljedeće godine, može još nešto reći. Napokon.
- Da se snovi ostvaruju, želje se ostvaruju.
I dobro se dobrim vraća jer... Jedan joj se veliki san kao tinejdžerici nije ostvario.
- Igrala sam kvalifikacije za Olimpijske igre 2012., ali onda nisam otišla u London, izbornik me nije odabrao. Ne bih sada ulazila previše u to, ali da mi je ostala rana, jest. Ovo je sada nešto drugo, nešto posebno, mogu ja pokušati približiti riječima, ali dok netko to ne iskusi... Želimo da se ovo nastavi, da se ne vraćamo u svoje klubove.
Zato ćemo mi malo unatrag, na njene sportske početke. Na vašim društvenim kanalima - bilo je, istina, teško ne zamijetiti takvu - nacrtana je nogometna lopta. Simbolizira li što?
- Moj prvi sport. Otac mi je bivši nogometaš, igrao je za Vinodol i išla sam na njegove utakmice. Kad sam malo odrasla, trenirala sam i igrala s dečkima. Kako je to često bilo po buri i snijegu, dobila sam upalu pluća i moja pokojna baka rekla je mami da je bolje da ne igram više jer to nije ženski sport. Onda sam vidjela cure kako igraju rukomet na igralištu, a kako mi je mama bivša rukometašica i tadašnji trener bio je ujedno i njen, nije bio problem da krenem. Promjena se dogodila skoro u jednom danu.
"Mogu napraviti svaku vježbu"
Nije nogomet jedini bivši sport. Keti je, naime, nanizala kilometara i kilometara u - bazenu.
- Bila sam dobra u plivanju, imala dobre uspjehe, ne mogu to poreći. Najbolje mi je išlo na 50 metara slobodno, ali u mješovitom i u delfinu. Čak su me zvali i iz Primorja pa me otac tada vozio iz Novog Vinodolskog u Rijeku na treninge. Nije se njega pitalo kada može, nego kad bih ja bila slobodna. Trenirala sam plivanje paralelno s rukometom do završetka osnovne škole i bila podjednako dobra i u jednom i u drugom. Željela sam nastaviti plivati, ali shvatila sam da nisam individualac i odlučila sam se za timski sport. Mislim da nisam pogriješila nijedne sekunde.
Zapravo, što god da je odabrala, teško da ne bi uspjela kada se netko toliko posvećuje treningu, želji za usavršavanjem, napretkom. Za biti bolji ne svakog dana, nego sata!
- Najbolje se osjećam dok treniram, obožavam raditi u teretani i kad nemam rukometne treninge, uglavnom sam u teretani, trčim... Oduvijek me zanimala kondicijska priprema, dok sam bila u Lokomotivi, upisala sam višu trenersku školu, ali budući da sam brzo otišla u Budućnost, zamrznula sam fakultet. To je jedina stvar koju želim raditi nakon rukometa jer ne vidim se ni u kakvim kancelarijama i slično. Veliku ulogu u tome ima Tomislav Martinović koji me naučio prvim koracima u teretani. Sa sigurnošću sada mogu reći da ne postoji vježba koju ne mogu odraditi. Njemu idu sve zasluge za to.
Dobro, nije baš da ih i vi nemate. Jer, kaže Bent Dahl, vaš bivši trener u Siofoku, da nije vidio posvećeniju osobu za rad od vas. Istina?
- Pa, mogu se složiti, velik sam radnik i volim osjetiti napredak kada puno sebe uložim. Dosad se uvijek sve vraćalo. Odakle mi taj borbeni duh? Vjerojatno ima nešto u genima jer imala sam ga oduvijek.
Keti je preko Zameta došla u Lokomotivu, pa na još veću scenu u Budućnost i, poslije druge epizode u Lokomotivi, u rumunjski Baia Mare. Odande, uz Olimpijske igre, nosi još jedan ožiljak. Ovaj doslovno.
- U drugom dijelu sezone počelo me je sve intenzivnije boljeti koljeno i kada sam došla do granice, Vlasta Brozičević, koju mogu nazvati i drugom mamom, rekla mi je da moram na operaciju jer koljeno ne može izdržati, a ja sam uporno odbijala operaciju. Pa kad mi je doktor Nemec otvorio koljeno, ostao je u čudu i pitao me kako sam ja igrala dvije godine bez prednjih križnih ligamenata. Stradao mi je i meniskus. Srećom, imala sam vrhunske uvjete za oporavak zahvaljujući i reprezentaciji i pamtim da sam točno šest mjeseci i jedan dan nakon operacije opet bila na terenu. Da, bilo mi je teško jer kada ne možeš podići nogu, skočiti, misliš da neće biti isto kao prije. Sad je sve dobro, da pokucam o drvo, a to je moja glava.
Za medalju nova frizura
Hm, kad ste već spomenuli glavu... Znate sigurno što ćemo pitati.
- Frizure? Evo priče. Kad sam imala 15 godina, odlučila sam ošišati dugu kosu. Nisam baš tada imala u planu jako kratku, ali kad sam sjela na stolicu kod frizerke, uvjerila me da imam lijepu glavu i da će mi dobro stajati kratko. U glavi mi je bilo tko će to opet puštati sve, ali samo sam rekla: "Ma, samo šišaj"! I tu je sve krenulo, irokeze i raznorazne, ali onda sam se morala uozbiljiti.
Malo i prisilno, koliko znamo...
POGLEDAJTE SLAVLJE NAŠIH RUKOMETAŠICA:
- Ovu frizuru imam skoro dvije godine zbog ozljede glave. Kad smo igrali protiv Gyõra, Brazilka Amorim udarila me laktom u glavu i pukla je točno na sredini, završila sam u bolnici gdje su mi morali obrijati taj dio. Nisam više imala izbor, zapravo. Ova se frizura svima svidjela, meni također, jednostavno ju je napraviti. Ožiljak se više ne vidi, sve je izraslo do repa. Kakvu frizuru spremam ako osvojimo medalju? Nemojte me to pitati jer nemam odgovor. Ova mi je baš draga, ali, dobro, nagovorili ste me, možda smislim nešto zanimljivo.
To nam se sviđa. Nego... Kako se vama sviđaju epiteti iz susjedstva poput "zastrašujuća" i slično. Da ne idemo predaleko s imenima likova iz akcijskih filmova...
- Nemam protiv toga ništa. Svjesna sam svog izgleda i možda ljudi stječu drugi dojam ako me ne poznaju. Ne osuđujem nikoga, dapače, motivira me sve to i na neki je način pokazatelj da me se boje. Nije to ništa loše. Imam li kakav nadimak osim Keti? Pa ima jedan u mom klubu Siofoku, ali nije za van svlačionice, haha.
Šapnula nam je Andrea Kobetić da vam se u toj svlačionici sprema i nekakav doček.
- Ma, ne nadam se ničemu, samo medalji. Ako mi spreme doček, bit će mi drago naravno.
-
Dnevni boravak
- I ovdje u Herningu odmah smo napravile dnevni boravak. Nije baš velik kao onaj u Koldingu, ali lijep je. Naš je.
-
Bullhit
- Frajer je zakon. Svima nam se svidjelo, prvi put da je netko napravio pjesmu za nas. Stvarno smo mu zahvalne.
-
Motivacijski govori
- Bez obzira što sam kapetanica, slijedim osjećaje i ako osjećam da imam nešto pametno za reći, što će pomoći curama, to napravimo. Bit je kapetana da drži sve na okupu i da bude lider. Tko god od nas želi nešto reći, to je dobrodošlo. Imaju još dvije cure, ne smijem ih imenovati, koje uvijek vole nešto reći.
-
Siofok
- Tu sam od siječnja 2017. i imam još ugovor za sljedeću sezonu. Mi smo klub stranaca i moram reći da ne znam mađarski, ipak nam je engleski službeni jezik u klubu. Naučila sam zato rumunjski dok sam bila tamo jer je jako lagan. Evo, skužila sam i kad smo igrale protiv Rumunjske da još uvijek razumijem, da nije isparilo.
-
Francuska
- Respekt da, ali ne bojimo se. Već smo skinuli dosta favorita, zašto ne bismo i njih. Jesam li što spremila za Lacrabere? Pa, reći ću samo jako tvrdu obranu.