Ne može čovjek programirati sjećanja. Većinu ovoga ćemo zaboraviti, a pamtit ćemo neke nevažne događaje u životu, sitne pojedinosti, budalaštine, i među njima tek nešto veliko i važno, od čega zastaje dah i u čemu je bit onoga što smo proživjeli. Tako je i s knjigama koje smo čitali i filmovima koje smo gledali, a nije drukčije ni s nogometnim utakmicama i svjetskim nogometnim prvenstvima. Samo što razlika, ipak, postoji: na osnovu upamćene replike, rečenice kojom započinje roman, atmosfere, načina na koji je opisan susret dvoje ljudi, moguće je po sjećanju rekonstruirati neke velike i važne filmove, romane, pripovijetke. U onome što čovjeka zatravi, često postoji ključ sjećanja na ono za što mu se čini da je zaboravio.