Jutro poslije utakmice Molatska ulica u Zadru osvanula je puna ponosnih i pomalo neispavanih lica. Jovo Subašić (63) spavao je nasmiješen u snu, u to smo sigurni.
Njegov sin odveo je Hrvatsku u četvrtfinale obranama kakve nismo mogli ni zamisliti. Ali Jovo jest. Ni na sekundu nije prestao vjerovati. Iako...
- Teško je bilo kad je Modrić falio penal. Ali nastavili smo igrati i boriti se. Kad sam shvatio da idu penali, nije mi bilo lako - govori nam Jovo.
Ali gledao je. Sam, u konobi koju je Danijel preuredio, u dimu cigareta. Supruga Boja (62) ne gleda utakmice svoga sina. Otkad se ozlijedio u sudaru s Deranjom u utakmici Zadra i Hajduka, majka se ne približava televizoru prije zadnjeg sučeva zvižduka. A u nedjelju se načekala.
- Šetala sam oko kuće, hranila blago, nešto čistila... Jovo kad gleda, ni zvuka ne promili, tako da nisam ni znala što se događa. A i bolje, lakše mi je tako, kaže Boja.
Još jedan otac sam je gledao utakmicu. Otac Hrvoja Ćustića, Svetko, kaže da ne može gledati nego sam.
- Sve su to moja, naša djeca, prijatelji moga Hrvoja, djeca Zadra i našega kluba. Ne mogu biti ponosniji.
I ovaj put je Danijel, deset godina nakon što je u strašnoj nesreći izgubio najboljeg prijatelja, skinuo dres pod kojim je majica s Hrvojevim likom.
- Ja vam to živim svaki dan. Neke su stvari stalno tu i znaš da će se dogoditi, ali uvijek je tu emocija, to proživljavam na svoj način - kaže Svetko brišući suzu u kutu oka.
- Takva generacija, sa ovako malog prostora, toliki talenti koji su stasali u tako malo vremena... To će se teško ponoviti.
I nasmijano lice Jove Subašića uozbiljilo se kad smo ga pitali kako je znati da ti je sin cijelu Hrvatsku učinio sretnom.
- Jako sam sretan. Ovo je neopisiv osjećaj. Teško je takvog sina imati. Najbolji je, a običan čovjek.
Dok u dvorištu pričamo sa Subašićima, dolaze susjedi sa katova iznad, iz susjednih kuća i zgrada. Čestitaju, ljube ih i grle. Jovu pitaju za zdravlje, a on odgovara da ga ništa ne boli. Boja se u savršeno čistoj kući ispričava zbog "nečistoće". Kad su se kamere ugasile, a fotoreporteri otišli svojim putem, priznaje nam da je jako ponosna. Kao da ne smije biti, da štogod ne urekne.
- Moj Danijel je uvijek bio visok, a Luka mali, žuti. Danijel nikad nije navijao sat za dignuti se na trening. Sam se budio, spremao i išao. Uporno. I sam je čistio kopačke, i brinuo se za dres... Pojeo je što bih skuhala i nikad nije bilo problema - priča Boja o najmlađem sinu.
Stan Subašićevih je tek dvjestotinjak metara udaljen od Stanova, gdje je Danijel svaki dan išao na trening. A kuća u Zagradu sad je prazna, susjedi čekaju Danijela da dođe.
- Ma divan momak, dobar susjed, uvijek se javi i lijepo pozdravi. Ljubazan je i sa odraslima, i sa malima, i sa svima. Sigurno će ispeći koje janje kad dođe, kod njih se zna dobro feštati - kaže nam prva susjeda Subašićevih Dijana Jelinić (65).
Boju smo pitali jesu li sinove, kad su bili mali, vodili na izlete ili neka predstave.
- Ma kakvi. Tada nismo imali novaca, oboje smo radili, a oni su trenirali... Jedino kad bi bio 'prvi maj' otišli bismo s prijateljima nekud u prirodu, ložili vatru i pekli meso na gradele. I pazili da dobro naučimo djecu kako se ponašati - kaže Boja, a mi joj odgovaramo da je u tome napravila sasvim dobar posao...
Sada napokon i ti možeš nositi majice iz najslušanijeg navijačkog spota "Moja Croatia". Od danas ih možeš kupiti na stranici ŽUTI KLIK
Zgrabi svoju majicu što prije jer zalihe su ograničene!