Slika prva. Četvrtak navečer, prohladna splitska zimska večer, autobus sa švedskim reprezentativcima dolazi ispred Spalatum Arene. Impresionirani i zadivljeni, nekoliko trenutaka promatraju prekrasnu novu dvoranu u svom punom sjaju. Pročelje je prekrasno, unutrašnjoj ostavlja bez daha. Ti Hrvati su doista majstori organizacije, pomisle...
Slika druga. Petak ujutro, zubato sunce je iznad Splita, a švedski reprezentativci opet putuju prema Spalatum Areni. No ovoga puta dolaze sa stražnje strane dvorane. Prizor je grozan! Ista ona dvorana kojoj su se večer prije divili, takva je samo sa svoje prednje strane. Na stražnjoj se jasno može vidjeti armatura, ostaci građevinskih radova, ali i golema rupa u zemlji pokraj dvorane.
Tu će jednoga dana biti bazen, danas je još uvijek neugledna rupa koja nikako ne pristaje uz ušminkani izgled pročelja dvorane.
Cinici bi nakon ovog prizora spomenuli jednu povijesnu ličnost, izvjesnog Potemkina. Ali to bi napravili samo cinici... Oni realniji bi se zapitali koliko je teško moglo biti prekriti na neki način nedovršenu stražnju stranu dvorane. Najavljivalo se da će dvorana biti gotova, no manje je važno što to do kraja nije ostvareno. Tužno je što golu istinu mogu svi vidjeti, a sve zato što se bilo preteško prekriti nedostatke dvorane koja se predstavlja kao spektakularna...