Na spomen ploči Hrvatskoga nogometnog saveza (HNS), na kojoj će jednoga dana, a možda i ranije, biti uklesana imena svih izbornika, Zlatko Dalić je, za sada, posljednji, osamnaesti. U predvečerje hamletovskoga biti ili ne biti – kad ćemo saznati hoće li nam kockasti miljenici - koji su izborili peto sudjelovanje na svjetskome prvenstvu, u Rusiji, ove 2018. proći bar prvi krug - a to je najmanje što od njih očekujemo - sve žešće nas žari navijačka vrućica. Stoga nije naodmet podsjetiti se sažeto likova i djela muževa koji su, u proteklih 78 godina, od 1940. do danas, sastavljali momčadi Lijepe naše.
I drugi ispit u trećem razdoblju dogodio se u Zagrebu, 17. listopada 1990. na kao kutija šibica prepunjenome Dinamovu stadionu, sa Sjedinjenim Američkim Državama (2:1). Odsvirana je himna Lijepa naša i zavijorio se crveno – bijeli – plavi stijeg sa šahovnicom, a domaći, predvođeni kapetanom Zlatkom Kranjčarom, izašli su u majicama s bijelim i crvenim kockama drevnoga grba. Ti nježni detalji povukli su valove dirljivih oduševljenja 30 000 gledatelja, a mnogima od njih su navrle suze radosnice. Za taj revijalni susret bilo je izabrano dvadeset šest momaka, ali odazvalo ih se tek petnaest. I od njih, Crnogorac Željko Petrović, branič Dinama, prestravljeno se povukao nekoliko sati uoči dvoboja. S više strana zasule su ga grozomorne prijetnje, mahom od zemljaka. Grozili su mu se kako će grdno nastradati ne samo on nego i najbliži članovi obitelji bude li se usudio da osvane u “ustaškoj momčadi”. (Osam ljeta potom, Petrović mi se povjerio kako nije prebolio odluku da odstupi i ispusti jedinstvenu prigodu da mu se ime nađe na vječnoj listini sudionika toga zbivanja). Nekima od odsutnih njihovi inozemni klubovi su izrjekom zabranili da otputuju u Zagreb, dok je bilo i takvih koji su, što iz bojazni, a i političkoga nezamjeranja, zaobišli zaplesati u kolu s izravnim svjedocima nezaboravnoga događanja. Da su otpadnici ubrzo obrnuli mantiju, kazuje što su nedugo zatim, kad su topovi zamukli, a našoj državi bila priznata samostalnost, prpošno uletjeli u hrvatsku nošnju. Što su ranije govorili, progutala je zaborav.
Diplomatski strpljivo, vješto, u rukavicama i gosparski staloženo, putem svojih svjetskih poznanstava i veza, unatoč netrpeljivih otpora glavešina iz Nogometnoga saveza Jugoslavije na beogradskim Terazijama, u kome je bio na odgovornoj dužnosti glavnoga tajnika, Metkovac Ante Pavlović, tihi i umješni radoholičar, ipak je izmigoljio iz protivničkih ralja i uspio uročiti žarko žuđeni sportski domjenak. Gostima je, povrh podmirenih troškova puta i boravka, bilo isplaćeno 30 000 dolara na ruke, a novac su, u većini, skupili imućni Hrvati. Zrak je prijeteće vonjao po vatri, barutu, bombama i smrti. Danomice je glasno, zvonio upitnik: ne hoće li se nego kada će se raskomadati dobrano razjedinjena i sve labavija Savezna Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ).
-------------------------------------------
U takvome tjeskobnom ozračju, hrvatskim nadahnutim zborom ravnao je izborničkom palicom karizmatični Dinamov plavi 9 Dražan Jerković (54), koji se bio globalno proslavio na Mondialu u Čileu 1962. kad je, s još četvoricom: (Brazilcima Garinchom i Vavom, Čileancem Sanchezom te Ivanovim iz SSSR-a), podijelio naziv prvoga strijelca (svi po 4 pogotka).
Od četrnaest bojovnika, koji su se sučelili s Amerikancima, petorica ih je bila iz Dinama (Ladić, Peršon. Židan, Shala i Mladenović), dvojica iz Hajduka (Dražić i Čelić), te po jedan iz Rijeke (Gabrić), španjolske Mallorce (Vulić), njemačkoga Nurnberga (Kasalo), austrijskoga St. Poltena (Zlatko Kranjčar), belgijskoga St. Truidena (Cvjetković), te francuskih Metza (Asanović) i Cannesa (Mlinarić). Među njima dvojica stranih državljana: Albanac s Kosov Kujtim Shala i Slovenac Gregor Židan. Za Hrvatsku su pogodili mrežu Aljoša Asanović i Ivan Cvjetković – Tarzan. Potonji je današnji promućurni menedžer koji, pokraj niza štićenika, zastupa i Dalićeve adute Marija Mandžukića iz Juventusa i Domagoja Vidu iz Bešiktaša.
Na početku igračke karijere novinari su Jerkoviću krivo pisali ime: Dražen umjesto Dražan. Budući da sam s njime bio blizak od đačke mladosti, ukazivao sam kolegama da isprave nemarni propust. Jer roditelji su svoga jedinca krstili Dražan, eda bi se zahvalili ginekologu Dražančiću, koji je u šibenskoj bolnici, 6. kolovoza 1936., nakon opasnih tegoba, uspjelo porodio gospođu Jerković.
---------------------------------
Jerković je jednom, i to prije povijesne predstave s Amerikancuna, bio ustoličen i za jugoslavenskoga izbornika na izlučnoj utakmici u Skopju 15. veljače 1978., s Grčkom (4:1) za odlazak na Svjetsko prvenstvo, ali kad su plavi već bili izgubili izglede da odlete u Argentinu. A na Mondialu 1982. u Španjolskoj Dražan je sjedio na klupi do izbornika Miljana Miljanića u ulozi trenera. Da potom, u dva navrata, bude viđen kao predvodnik momčadi neovisne Republike Hrvatske. Izveo je naše bojovnike u prvim igrama: s Rumunjskom (2:0, strijelci Zlatko Kranjčar i Srećko Bogdan) u Rijeci, 22. prosinca 1990. i Slovenijom (1:0, strijelac Fabijan Komljenović), u Murskoj Soboti 19. lipnja 1991. Učinak s Hrvatskom bio mu je, dakle, stopostotan: tri od tri.
Poštovane čitatelje ću skromno zamoliti neka mi ne spočitnu što ću u ovu priču uplesti osobno sjećanje na pokojnoga Dražana Jerkovića s kojim sam derao drvene klupe u Trećoj gimnaziji, u Kušlanovoj ulici, na zagrebačkoj Pešćenici. No ni slučajno nemojte pomisliti kako ću se hvastati da smo slovili za uzorne učenike jer bi to bila opaka neistina. Vraćam vas u davno prošlo vrijeme dok smo na školskome igralištu satima naganjali loptu na “žnirance”, koju smo pumpali. Dvojica visokih i vitkih fakina iz nadasve siromašnih obitelji iz predgrađa, iskakala su iznad nas ostalih po umijeću. Izvodili su čuda i driblali do iznemoglosti profinjenom otmjenošću. Mi, njihovi vršnjaci, listom smo bili uvjereni da će obojica doskočiti do neslućenih nogometnih dometa. S mlađim, Dražanom Jerkovićem, zvali smo ga Suhi, pogodili smo u sridu. Ali drugi nas je iznevjerio nakon rasplamsale zaljubljenosti u razrednu kolegicu Božicu Martinec. Bila je juniorska prvakinja Hrvatske u tenisu, a potom i seniorska, pa je njen dečko, i budući suprug, Ivica Šerfezi, s nadimkom Jons, stubokom zastranio sa sportskoga puta. Zaneseni labud nehajno je odnemario nogomet i za volju Božici prešao na tenis. Konačni zaplet, kao u ljubiću sa sretnim koncem, režirao je naš klasić i pajdaš, Stjepan Mihaljinec. Jonsov topli tenor nije izmakao njegovu istančanome uhu. Miha - koji će se dokazati kao značajni skladatelj, dirigent, glasovirač, utemeljitelj festivala Kajkavske popevke u Krapini i glazbeni urednik Radio Zagreba - oteo je Jonsa Dinamu i tenisu. Usmjerio ga je u sve unosniju estradu, u tabor izvođača zabavnih melodija. Jons je pjevanjem požnjeo vrtoglavu međunarodnu slavu, pokupivši sijaset zlatnih ploča za milijunske naklade svojih nosača zvuka. Napustio nas je, neizlječivo bolestan, u proljetno praskozorje 2004., u sitnim satima dok smo se razilazili iz hotela Sheratona, sa slavlja pedesete obljetnice mature.
U jeku najvećega Dražina uspona objavio sam 1963. knjigu naslovljenu “Golovi Dražana Jerkovića”. Koliki je on bio džek prisnažuje podatak da je svih pet tisuća primjeraka planulo dok si rekao keks. Četiri studenta rasprodala su ih do posljednjega komada, u ciglome prijepodnevu na zagrebačkome Trgu Republike. I kad sam sebi dopustio slobodu da se razmećem, onda ću još kazati kako sam, poslije one o Draži, objelodanio u visokoj nakladi od 10 00 kopija i džepnu knjižicu o Ivici Šerfeziju: “Note i reket”. U njoj sam ga nazvao “Zlatni dečko” i taj nadimak se dovijeka zalijepio uza nj.
Ne plašite se, poštovani, ubuduće neću divaniti o sebi u svojstvu samozvana glasnogovornika svojih razrednih superstarova. Obećajem.
----------------------------------------------
Dražu Jerkovića je za hrvatskim kormilom 1992. naslijedio Stanko Poklepović (54), zvani Špaco, I to u tri dvoboja s Australijom na njihovu kontinentu, i jednom s Meksikom u Zagrebu. Poslije Hrvatske Špaco je umješno radio u inozemstvu. Sada prati nogomet u rodnome Splitu iz invalidskih kolica, bez jedne noge, koju su kirurzi morali odrezati kako se podmukli rak ne bi razbuktao i pokosio obrazovanoga veleznalca, koga prati fama da ima nogomet u malome prstu.
Prije nego što ćemo ga, nakon briljatne profesionalne nogometaške karijere, upoznati kao najdugovječnijega čelnika HNS-a, Bugojanac Vlatko Marković, kratko, poput vodencvjeta, zamijenio je Stanka Poklepovića. Izbornički se održao u jednome pokušaju. Prvi i posljednji, put okupio je pod trobojnicu mladce koji su u Zagrebu, za ranoga ljeta 1993., na maksimirskome travnjaku, nadigrali Ukrajinu (3:1). Za trajni spomen ostaje detalj da je svoj prvi pogodak za vatrene tada dao topnik kakvoga majka rijetko rađa.
Lako vam je pogoditi: Davor Šuker. U čizmama od sedam milja izrastao je u nenatkriljiva prvoga strijelca naše reprezentativne vrste. Trajno je ušao i u svjetske povijesne sportske knjige jer je zaslužio zlatnu kopačku kao najučinkovitiji strijelac Mondiala u Francuskoj 1998. Zabio je šest pogodaka i preskočio favoriziranoga karizmatičnog zubonju, Brazilca Ronalda. Šuker je, nakon prestanka mandata Vlatka Markovića, sjeo na prijestolje vrhovnika HNS-a, s koga upravo vlada. I snatri da s vatrenima u Rusiji odleti na više grane nego što je on, prije dva desetljeća uspio kao igrač, kad je cjelivao brončanu kolajnu koja je za nas bila zlatnoga sjaja..