Španjolska. Hrvatska ulaznica za finale Svjetskog prvenstva. I, štoviše, osiguravanje sedme uzastopne svjetske medalje. Ponavljamo, sedme! I s trenutnih šest u nizu 'barakude' već jesu rekorderi planternih smotri, pa ćemo biti 'skromni' i reći da sedmu očekujemo proslaviti u četvrtak.
Dobro, nećemo srljati jer nakon četvrtfinalnih problema s Nijemcima emitiramo samo oprez. Makar već samo ime protivnika u polufinalu to traži, a pogotovo nakon onoga što je učinio Srbiji u prvom dijelu četvrtfinalne utakmice.
Iako su se Mađari i bez kapetana Varge proigrali s njima, a pričamo o Španjolcima, te isto učinili i Srbi Grcima, ti nas rezultati nisu odgovorili od uvjerenja da je Španjolska u dvoboju sa Srbima ipak lagani favorit. Srbija je u Gwangju stigla s pomlađenim sastavom, bez sedmorice najstandardnijih, dok je reprezentacija Davida Martina u punom sastavu. Vodstvo od 6-1 iz prvog dijela možda nije bilo baš ni realno, ali, ponavljamo, nije ni neočekivano.
Pojačanje u Perroneu
Španjolska je proces pomlađivanja prošla prije nekoliko godina, što je ispao pun pogodak jer nakon deset godina vratila se u polufinale SP-a. Prošle je godine na domaćem EP-u u Barceloni osvojila srebro izgubivši od Srbije tek nakon izvođenja peteraca. Bila joj je to ujedno i prva velika medalja nakon 2009.
Poznanici nam dobri itekako jesu, ali i, imamo podlogu da možemo reći, mušterije posljednjih godina. Makar naš stožer konstantno uoči svakog dvoboja naglašava da nam ne odgovaraju svojim stilom koji bi trebao još profitirati s novim pravilima i ubrzavanjem igre, rezultati ipak govore da baš i nije tako. Posljednji put u 'ozbiljnoj' utakmici pobijedili su nas u prvom krugu Olimpijskih igara u Riju, razbili štoviše (9-4), ali kada je bilo važno, to se baš i ne sjećamo.
Nakon Rija dobili su veliko pojačanje u Felipeu Perroneu koji je s Brazilom, u kojemu je rođen, odradio olimpijski ciklus zajedno s našima Ratkom Rudićem i Josipom Vrlićem. Perrone, premda su mu već 33, nije više baš na onako neponovljivoj razini kao tijekom dvogodišnjeg boravka u Jugu, ali i dalje je onaj od kojeg počinje svaki napad, koji će preuzeti na sebe odgovornost kada treba.
Druga velika zvijezda zove se Alberto Munarriz. Svoju je svestranost (može na obje strane napada, ali i kao branič) počeo pokazivati još prije tri godine, zadivio vaterpolsku javnost svojim umijećem, ali na ovom turniru baš i nije previše zamjetan. Probudio se malo u nokaut-fazi i tu ćemo stati. Bolje da ga ne prizivamo.
Najbolji, pak, španjolski strijelac u Gwangjuu jest Alvaro Granados. Igrač lijeve strane, sjajnog šuta koji mu omogućuje i visoki izron iz vode, on sada prolazi ono što je Munarriz iako je zamjetan postao još prošle godine. '98. je godište, dakle, španjolska budućnost, ali već i opaka sadašnjost.
Na desnoj strani protivničke obrane terorizira jedini ljevak Blai Mallarach. Prije sedam godina igrao je za zagrebačku Mladost, iako zna ponekad biti nevidljiv, ovdje u Južnoj Koreji to nije. Udara i tuče na sve strane.
Lopez ne odustaje
S klasnim igračima tu bismo stali premda Roger Tahull već s 22 godine ulazi u krug ponajboljih svjetskih centara te imaju problema kada on nije u igri jer De Toro, iako je nedavno postao deveti španjolski reprezentativac koji igra u Barceloneti (a koju trenira izbornikov brat Chus), nije ta klasa. Kao ni bekovska linija koju bi Vrlić i Lončar morali porazbacati van.
Jasno, tu je i vratar Lopez-Pinedo, ne odustaje ni u 39. godini i još je uvijek postojanih refleksa. Lopez je jedini preostali iz generacije koju su činili Minguell, Molina (postao Talijan u međuvremenu), Sziranyi, Espanol i sada naš Xavi Garcia, ali koja se, recimo, nije plasirala na SP u Kazanju prije četiri godine nakon čega je došlo vrijeme za rez koji je krenuo udaljavanjem bivšeg izbornika Gabija Hernandeza s kojim mnogi nisu imali ugodan odnos i kojemu baš zbog toga možemo zahvaliti na Xaviju.
Ima, pak, jedan podatak koji nam ne ide u prilog ususret četvrtku. Nismo, naime, nikada pobijedili Španjolce na svjetskom prvenstvu. Istina, makar je ovo podatak za rubriku vjerovali ili ne, igrali smo međusobno tek dva puta. 1994. godine u Rimu (6-11) te 2001. u Fukuoki (4-6). Sada je u Gwangjuu red na Hrvate.
POGLEDAJTE VIDEO: