Znate da se kod nas kaže kako žena drži tri kantuna kuće, pa što vam je onda čudno da nas je puno, i da držimo tri kantuna Poljuda, nasmijala se Mladenka Vrzić, dugogodišnja Hajdukova kuharica te najstarija među čak 33 žene koje trenutno rade u Hajduku.
Nekad su se žene u muškim nogometnim klubovima mogle izbrojati na prste jedne ruke, a slično je bilo i u Hajduku. Tajnica, nekoliko njih u administraciji, kuhinji i u praonici... i to je bilo to. Danas, danas je situacija posve drugačija, Hajduk zapošljava 85 osoba, od kojih su 33 žene. I ne rade samo u kuhinji ili praonici, nego i na rukovodećim radnim mjestima.
- U Hajduku sam od 1995. godine, a u tih 23 godine kroz kuhinju su prošle tisuće djece i igrača. Više im ne pamtim lica i imena, ali kad me netko u gradu oslovi s ''teta Mladenka'', znam da je taj kao dijete igrao u Hajduku - kaže gospođa Vrzić, koja je djeci često bila poput majke.
- Puno djece dolazilo je iz Slavonije, iz Dubrovnika, Zadra..., uglavnom kad bi krenuli u peti razred. Teško im je bilo daleko od obitelji, znali bi i plakati, pa bi ih trebalo i utješiti, popričati s njima...
Iako utakmice ne gleda, jer u vrijeme utakmica se kuhaju obroci za igrače i goste, po zvukovima s tribina već prepoznaje kretanje rezultata.
- Ako grmi s tribina, znamo da je dobro i da naši pobjeđuju. Slično je i za stolom. Ako je mir i tišina, znači da su izgubili, ali ako je pobjeda, onda ne prestaju pričati i šaliti se... Čak i na ručku prije utakmice, osjetim na njima hoće li taj dan biti dobri ili ne...
Do mirovine je dijele još dvije godine, i ima samo jednu želju.
- Bio bi red da me u mirovinu isprate s naslovom prvaka. Pamtim brojne fešte, ali nekako mi je u srcu naslov prvaka iz 2001. godine, kada smo ih čekali da se vrate iz Varaždina. To je bila fešta za pamćenje, pun stadion gostiju...
Djeci u Akademiji kontroliraju se školske ocjene
Za razliku od gospođe Mladenke, pedagoginja Petra Nosić u Hajduk je došla prije godinu dana. Kaže da se javila na natječaj jer voli Hajduk, a zanimala ju je i sportska pedagogija.
- Cijela obitelj navija za Hajduk, a mene je otac vodio na utakmice kao malu, prvi put na utakmicu protiv zaprešićkog Intera. I od tada sam redovito dolazila - otkriva nam simpatična Petra, koja brine o djeci iz Akademije.
- Posao je dosta različit od onoga što sam radila u školi. Krenuli smo ispočetka, uspostavili novi sustav, način rada, punimo bazu podataka dokumentacijom svih igrača, obilazimo škole, pratimo ocjene... I to sve za 11 kategorija djece, kojima redovito organiziramo i radionice. Hajduk je nogometni klub, ali u Akademiji se puno pozornosti posvećuje razvojnom segmentu djece i njihovim ljudskim kvalitetama. Ne razmišljamo samo o sutra ili prekosutra, nego o tome u kakve će osobe ta djeca izrasti.
A da ima puno žena na Poljudu, Petra ni ne primjećuje.
- Ne gledam je li netko muško ili žensko, samo kako radi svoj posao. Osobno sam vezana uglavnom uz kolege, ali lijepo je i da ima dosta žena u klubu. Skupa idemo i na utakmice, djeca i zaposlenici kluba uglavnom sjede skupa na tribinama.
Gledamo samo druga poluvremena utakmica
Jedno od lica koje navijači Hajduka najčešće sreću je lice Helene Ramljak, koja već pet godina radi u Hajdukovom fan shopu.
- Isprva su me svi živi žicali ulaznice i dresove, pitali o igračima iako ih nisam ni sama raspoznavala, jer u zadnje vrijeme i nisam baš išla na utakmice zbog toga što su mi djeca bila mala. Ali vremenom sam ih sve upoznala - kaže Helena, kojoj su igrači najvjerniji kupci.
Nema dana da netko ne navrati kupiti dres ili suvenir, puno toga oni podijele, a najbolji kupac bio je Ante Erceg, ne znam ni sama koliko je taj dresova kupio i podijelio, ali bilo ih je jako, jako puno...
Kaže da joj posao nije težak, ali, ima jedan nedostatak.
- Najviše je posla ljeti kad su velike europske utakmice, onda je gužva nemoguća. A kad utakmica počne i svi odu na tribine, mi moramo ostati, popuniti police, srediti dućan, i prebrojati novac, tako da nikad ne stignemo na tribine prije drugog poluvremena. Već smo navikli na to...
Jučer na tribini - danas dogovara međunarodne transfere
Jednu od najodgovornijih funkcija u klubu obavlja Jelena Mikačić, koja je došla u Hajduk kao tajnica i zamjena za legendarnu Vjeročku Mikulandru, koja je nakon 30 godina rada u Hajduku otišla u mirovinu.
- Bilo mi je stvarno teško, u klubu je bilo dosta financijskih problema, plaće su kasnile po tri mjeseca, a meni je sve bilo novo. Svaki dan sam zivkala tetu Vjeročku u pomoć, jer ona je preko 30 godina bila i više od tajnice, ona je držala ne tri, nego četiri kantuna Poljuda.
Jelena je u međuvremenu unaprijeđena u voditeljicu ureda Uprave.
- Prošla sam sve faze, od malih nogu su me tata i stric vodili na stadion, kasnije sam išla sama ili s prijateljima, naravno na sjever. Često sam odlazila i na gostovanja s kolegama iz kluba, bila sam i na finalu Kupa protiv Lokomotive u Maksimiru, to je bio poseban osjećaj. Sjećam se da su istoga dana i naši kadeti u predigri osvojili kup, pa smo se na Poljud vratili s dva trofeja.
Jelena je profesorica engleskog i talijanskog jezika, aktivno govori i španjolski, pa su joj u opisu radnog mjesta, među ostalim i briga oko stranih igrača, organizacija međunarodnih utakmica, transferi i licenciranje... Posao je zanimljiv, ali i jako stresan.
- Teško vam je to i opisati, ali recimo, u sred ljeta u splitskim hotelima nema slobodne sobe ni za lijek, svi su na godišnjim odmorima, a nama u goste dolazi Everton, dovršavamo inozemne ulazne i izlazne transfere s više igrača, sređujemo vize za putovanja... I to sve u jednom danu. Kad me pitaju koje mi je radno vrijeme, ne znam što bih odgovorila. Recimo, lani smo trebali putovati na utakmicu protiv Evertona, britanska ambasada u Zagrebu bila je na kolektivnom godišnjem odmoru, a nama trebaju hitno vize za Hamzu, Ohandzu i Ismajlija... Ili transferi Ercega i Ohandze, koji su odlazili na druge kontinente, u zemlje koje su u drugim vremenskim zonama, pa vam telefon zazvoni u 5 ujutro, ili u 1 po noći...
Jelena kaže da to što je Hajduk muški nogometni klub ne znači da sposobne i visokoškolovane žene ne mogu lako upravljati sa svim procesima u njemu.
- Hajduk je organiziran na način da je na čelu Uprave kluba jedna osoba, pa je logično i prirodno da je to muška osoba zbog poznavanja nogometa, ali da je u pitanju višečlana uprava, bez problema bi u njoj mogla sjediti i žena. Eto, Hajduk prednjači u mnogo toga, pa i kad je u pitanju broj žena zaposlenih u klubu, a već smo imali i predsjednicu Marijanu Bošnjak. Ima nas u Hajduku svih struka, znanja i iskustava, jer ako netko želi i zna raditi, nije važno je li muško ili žensko. Odnosi su više nego korektni, nema razlika, osim što nas muške kolege ponekad iznenade cvijetom ili čokoladom...
Valjda će ih iznenaditi i danas, na Dan žena!